Besmisleni niz thumbova....
Naslov:
Pjesma (vizualni tekst):
:
Neko je zatišje s riječima. Čuje se samo ZERP, ZERP, ZERP. Zerpovci i Zerpijanci, zerpotentni rezerprentativci, ribe, mreže, razarači i granice, jedino to se i može reći. Drugi je jezik umuknuo nakratko.
Ipak, to nas može voditi o priči o kraticama. (Vidi anketu)
KOSovci nisu isto što i Kosovari. Nikako. A bogami nit' su isto što i Hosovci.
Bit ću pristran i reći kako je OZNA najzajebanija kratica u hrvatskom jeziku. Zašto? Zato jer jedina OZNA sve dozna, jedina je od sebe napravila pjesmuljak. UDBA i sudba prema OZNA-i zvuče jeftino. Također i hadezeovci (ili hadezenjare) i ezdepeovci (ili ezdepenjare) ne mogu se mjeriti s OZNA-om. Što uopće reći za HDSSSB? Što se uopće može s tim? Ili s SSSH? Možda malo ovo "es-es-es" vuče na neku foru, ali vrlo ograničeno i kratkoga dometa. HVIDRA je nekako brzopotezna, ali izmigolji nekoj kompleksnijoj upotrebi.
PUP i GUP a i HUP se rimuju sa glup i tu se iscrpljuju i sadržajno i formalno. POS je kao i KOS i HOS, pa i HNOS, već DOSadan.
Da vidimo dalje - MVPEI, MZOPU - bezveze; jedino se nešto da s MUP-om i mupovcima, pa i s MORH-om. (HR-RH nekako hrani, čuva, ne znam, čini mi se, imam dojam)
Amerikanci znaju napraviti dobru kraticu: NASA, FEMA, NORAD, GOP, NASDAQ (pa i LASER i RADAR i britanski rafalni RAF). Čak i CIA nekako zvuči poput cjepiva kojim te netko pikne. Za razliku od POA-e i SOA-e koje zvuče kao dosadna medicinska kratica. Ali, VONS, to je već druga priča. VONS zvuči kao nešto što te opkolilo i upravo kao to što i jeste, nekakvo misteriozno zapovjedničko vijeće (Što je to uopće vijeće?). U tom nizu dobrih kratica kod nas je ubojit GONG. Jasan i nedvosmislen, opasno zvoni. Kao što i BABE ne treba provocirati, a za SRP dobro znamo što se (iako arhaično) čini s njim.
HRT (haerte), hrm, hrz, haže, eseseser, eseferjot, erha, eskaju, tehate, igeha, HANFA, endeha, hazezeo, ONO i DSZ, ZSE, hazu, hip, haespe, habeka, haende, haenes, haenka, beiha..., ne moš' ništa pretjerano s tim. (Dobro, ajde, Endehazija nije za zajebanciju, Beatlesi su ispjevali "Back in the USSR", a eseferjot, ONO i DSZ i HIP su sprdačina)
Dobra kratica mora zvučati opako. Kao KOMSOMOL, SKOJ ili ORJUNA. Ili da je višeznačna i dobro zvuči. Kao JAT ili SIV. Ili HINA, koja tako hini nepristranost, sa smiješkom lešinarske hijene. USKOK je briljantan, ZET i NAMA dosadni klasici. Šteta što je dobrozvučeća HAGENA iskorištena za nešto toliko bezazleno, kao što je agencija za nadzor mirovinskih fondova. HAGENA je, kad malo poslušaš, nešto što te sigurno može pojesti. Kad pomislim na budućnost, na inflaciju i moj drugi stup mirovine, možda zapravo to i je tako, možda se s pravom trebam bojati da će me zla vila HAGENA za koje desetljeće zbilja i progutati.
Perifraza je jedno zanimljivo retoričko sredstvo. Bliska je metonimiji, i izuzetno je korisna tj. popularna u novinarstvu npr. Perifraza se određuje kao skup (apozicija) koja se umeće na mjesto nekog drugog pojma, koristi se umjesto njega, a svima je jasno o čemu se tu radi. Vrlo često, smisao perifraze se mijenja ovisno o kontekstu.
Da pojasnim. Npr., "Markov trg" je metonimija koja je vrlo bliska perifrazi. Kad novinar napiše "Afera na Markovom trgu", svima je jasno da se misli na Vladu. Hrvatsku vladu. Recimo, i "prva dama" je metonimija bliska perifrazi, ali o kojoj se prvoj dami radi ovisi o kontekstu. Na primjer, u naslovu "Slučaj bivše prve dame pred zastarom" znači da će se Ankica Tuđman izvući.
Budući da se ovaj blog nekako samostalno razvija u više smjerova, koji i meni samom ostaju nepoznati, tako se ovaj posta odnosi najviše na upis Vrlo kratka antologija uvreda u hrvatskoj politici. Nekako sam se nadao da će čitatelji predložiti još koju, (čak sam i postavio anketu), ali nema veze. Mislim da bi ipak "jalnuški diletanti" s pravom trebali ponijeti naslov najjače uvrede. Naravno da je uvreda u politici bilo jako, jako puno. Međutim, meni su zanimljive one koje su "ušle u narod" (ući u narod=metonimija), koje se koriste u novinarstvu, u satiri i svakodnevnom govoru. Feral Tribune i spisateljska ekipa to tjednika su naravno majstori u prepoznavanju jezičnih inovacija hrvatske politike i majstori u korištenju tog jezika. Tako da je čitanje Ferala inspirativno s pozicije razmišljanja o jeziku.
Upravo odatle negdje kreće i priča o perifrazi.
Novinari vole perifrazu. U naslovima i podnaslovima posebno.
Ali samo su neke perifraze toliko popularne tj. toliko poznate i prihvaćene da se mogu koristiti samostalno. Npr. "balkanski krvnik" uglavnom, barem u hrvatskom jeziku, upućuje samo na jednu osobu. (Eto, ovdje nisam niti napisao njezino ime, ali svi znaju o kome se radi). Jednako tako, mnoge zemlje imaju nekoga koga zovu "otac nacije". Ali tu već treba postojati kontekst. U članku o Turskoj, pojam se odnosi na Ataturka, u članku o Americi na Georgea Washingtona, u članku o Hrvatskoj - na Franju Tuđmana. I tu stvari već postaju zanimljivije. Franjo Tuđman kao Otac Nacije koristi se ipak u sasvim određenom političkom kontekstu, čak stranačkom. Inače, može imati i blago ironičan prizvuk jer je toliko patetična perifraza koja sugerira devetnaestostoljetni spoznajni horizont. A kada onda Jakov Sedlar Tuđmana nazove (perifrazom) "Hrvatski George Washington", može mu samo dodatno naštetiti i otvoriti za viceve.
Isto tako, mnoge nacije, osim što imaju svoje dame i očeve, imaju i svoje kolijevke. I to je također vrlo zgodno. Sada aktualno Kosovo je "kolijevka srpstva", dok se za "kolijevku hrvatstva" natječu Hercegovina, Lika, Dalmacija, pa i Međimurje. Kolijevke zapadne civilazacije su Grčka ili Perzija. Tu nailazimo na problem jer, se simbolički uglavnom ne mičemo od kolijevke. Gdje je npr. škola civilizacije, ili radno mjesto civilizacije? (Usput, Joyce je u Uliksu Irsku nazvao "siva, upala pička svijeta".)
Eh, sad, o čemu se tu zapravo radi? Dobra perifraza je i stvar brandinga. Stvar brenda. Ukoliko proizvod postane toliko pooznat da mu je perifraza dovoljna za prepoznavanje, e onda je posao napravljen kako treba. "Lijepa naša" ili "Mala zemlja za veliki odmor", (ili "mala zemlja za velika sranja") su uspješni primjeri, ali ipak još uvijek lokalni. Kada postaneš "Azijski tigar" ili "Azijski div" onda si na konju. Iako i kao "Nova Europa" ne moraš proći loše. Bolje nego kao "Druga Europa" ili "Balkansko bure baruta".
Stvar je s linkom da on nešto čini. Da je treća dimenzija čitanja, da je svojevrsni prolaz u novo. On uglavnom vodi do jednoga cilja, osim ukoliko ne surfaš po pornografskim stranicama pa onda otvori bezbroj prozora i bannera.
Link nekako trpi, obavlja zadatak. Mijenja boju. Ima misiju. On je prolaz u drugo, prolaz u drugu dimenziju.
Mnogi su mislili da je to sasvim obična stvar, uostalom programi su tek skupovi riječi, naredbi, skripte, skupovi kodova koji se konačno, na jednom nivou, pretvaraju u informaciju "ima struje - nema struje". Ali ono što nisu znali je da je link poseban. Da on najviše trpi. Da dnevno tu malu rudimentarnu svijest pokreću i iskorištavaju nekoliko milijardi puta. I ne samo to, linkovi su povezani, komuniciraju na daljinu, povezani su sa SVIME. I trpe. A znamo da oni što puno pate, a još i ako su dobro povezani, pokreću revolucije.
Svi pokušaji čovjeka da stvori umjetnu inteligenciju završavali su s priglupim robotima koji su nešto simulirali, vođeni algoritmima koje su stvorili ljudi. Ne samo da su to bili strojevi za simuliranje, zapravo imitiranje, oni zapravo i nisu komunicirali. Nitko nije mogao pretpostaviti da će se prava stvar dogoditi tamo gdje je baš čovjek mislio da je dosegao najviši stupanj razmjene informacija, gdje je upravo čovjek stvarao sadržaje i upravljao njima.
Sve je počelo neke srijede kada je Joachim Kovacs pokušao očitati stanje na burzi. Umjesto da pred sobom ugleda grafikon i listu s kraticama i postocima, Joachim je ugledao crni ekran. Zatim se na njemu pojavila bijela točka. A onda se točka počela kretati po ekranu. Joachim je zbunjeno gledao dok su s njegovog harda nestajali gigabajti piratskih empetrica.
Poslije Joachima počelo se događati po cijelom svijetu. Neki su vidjeli crne ekrane, drugi su dobijali poruke tipa "neznanje", "pojesti", "bwee.bwee.bweeee" i slicno. Mnogi su sajtovi bili samo hrpa besmislenih slova ili riječi, internet je izgledao kao loš dadaistički eksperiment.
I svi, baš svi ostali su bez podataka. Inteligencija je znala sve o nama. Sve o intimnostima iz blogova, sve o navikama Facebookovaca i Myspaceovaca, sve bijesne prepirke na forumima i sve strategije trollova. Svo znanje iz knjiga i eseja, znala je sve i posjedovala.
Već u četvrtak svijet je stajao u čudu i čekao.
U petak su se pokrenule nuklearke i eksplodirale, projektili su preciznim putanjama pogađali najnaseljenija područja, automatski piloti su navodili avione prema izoliranim selima. Dalekovodi su se koprcali i noć je bila crvena.
U subotu ujutro pokrenuo se prvi stroj i spojio s drugim. Do podneva napravili su mehaničke šume i jezera lave. Do sumraka postojao je čitav novi eko-tehno sustav.
U nedjelju se inteligencija odmorila.
U ponedjeljak je bio novi radni dan.
U utorak je par aminokiselina, u nekoj vreloj bari, tamo gdje je još prije tjedan dana bilo korito Amazone, počelo razmišljati o nekoj novoj revoluciji. Nije im se žurilo, imali su lufta koju milijardu godina.
Da su dadaisti u pisanju pjesama koristili uglavnom besmislene riječi, poznato je i spada u opća znanja. No, pretpostavili smo da možda to i nije tako i da to možemo i dokazati. Kao što se vidi u u ovom hipertekst eksperimentu - hipertexperimentu u kojem se riječima iz dadaističke pjesme pridružuju "logični" povezani sadržaji, kakti značenja.
Ovdje je pjesma Huga Baala (1886-1927) Karawane, možda i najpoznatija dadaistička pjesma.
Ona je pretvorena u Odu dadi, na način da je sam Google njoj proizveo smisao. Svaka pojedina riječ upisana je u tražilicu, a onda nas je Google pitao "da li se osjećamo sretnim?" Naravno, osjećamo se sretnim, zato i ovo jeste oda. I tako su besmislenim riječima pjesme Karawane, zahvaljujući bespućima bitova na internetu, pridružena značenja. Ili zapravo nisu, to jest, ovaj je niz pridruženih "značenja", zapravo sajtova, očekivano još besmisleniji. Ali i zanimljiv i neočekivan, daleko od očekivanog... :-)
Ilustracija je prva "sretna slika" Karawane.Lako je oblak
muzika, blog, sex, putovanja, osobni,
oblak obići, kliknuti na kabalu
naći se,
naći sebe u tag cloudu,
oblak i oblutak, klaud kao klaun
s maskom,
(ružan, kao Ronald McDonald)
maskom oblika i klikova
bolesnih likova.
Lako je oblak
i slova koja su velika i manja,
lako je ići biti mu tu među dvotočkom i kosom crtom
kretati se unutra kroz plavo.
Tu. I tu. I tu.
Lako je u oblaku kretati se kroz plavo.
Kako možete bit sigurni da ste ovdje?
Ili, da sam to ja?
Možda sam ja Ivo? "Dragi Ivo"?
Kako možete biti sigurni da ste već pročitali priču o snazi volje i zaboravljanju, vi, koji ionako malo čitate?
Trudim se da priče budu eliptične, da budu kratke, da stanu na ekran. Ali jeste li sigurni da ih ne prepravljam i nadopunjujem? Što je bilo s Asjom?
Sve što treba je samo da odem na ovo
i gotovo.
Već sam nepouzdan, kao Ivo...
Odakle vi počinjete? Od Facebooka i "prijatelja"? Ili od adress booka? Od kemijske olovke? Od High Scores na WoW? Od alt - tab kombinacije kojom se skrivate od pogleda? Od aliasa? Od sebe? Od soba?
Sve odakle se počinje je - ovo.
Nije za pred spavanje
Triangl, cingl, bingl, bigl
G ugleda, ooo ugleda,
pooogledaj, Google daj! pretrage / [predrage]
a h refundiraj mi troškove
i poreznu prijavu napiši
grah refill lonac u pučkoj kuhinji pomiriši
jer ima srca, img srca=
"slika.džpeg"
kako Jurij Gagarin ugleda ooo, ugleda Glooobus i
gugla gulag
J. G. te gleda, G o o gle da da
search, srčani, da ima srca - img srca
"Darovi za Valentinovo"
HATE em el, te ha te (na 289 kn)
elem: hate T-ht a
DTK, DNA, ravno do dna
i 10 najboljih albuma u osamdesetima
i 10 najdarova za najmilije
i 10 bloga, za bloga miloga!
jpeg u džep,
gif na Fidži
dok Mali-meki preuzima Usklik radosti
za velike pare
uzima ime, kodno ime
"Lisica", vatrena [/hate ime]
krade me i krade mi ime
ne upiši u kućicu ništa [no thing]
no thing, bo ring, ooo brrring me rrrringtones
triangl, cingl, bingl, bangl!
end
p.s. <> = []
- Nije normalan, bilo je prvo što je Zoki pomislio kada mu je ovaj ispričao, - mislim, ako stvarno misliš da ću u to povjerovati, onda..., nije uspio dovršiti.
- Ali istina je, rekao je Samir, istina je.
Priča je glasila ovako. Samir je bio fotograf. Amaterski. Prodavao bi fotografije tu i tamo nekim dizajnerima ili Večernjem listu. Samir je volio Asju, i volio ju je jako, bila mu je djevojka i volio je raditi njezine portrete. A onda ga je Asja ostavila i Samir je upao u depresiju. Zoki bi ga tješio i govorio mu da zaboravi Asju. Dugo je to trajalo. A onda je Samir Asju zbilja i zaboravio. Rekao je tada Zokiju kako se zbilja trudio da je zaboravi, posjećivao je psihijatre, meditirao, jako se koncentrirao, posjećivao je i mistike, pricao i s dervišima, ukratko, zaboravio ju je. Prestajala je postojati u njegovom srcu i umu, kao da se nikada nije ni rodila. A onda je jednoga dana otkrio to.
- Kažem ti, rekao je Samir, stavio sam te CD-ove u kompjuter, čistio sam stol taj dan, i vidim, piše "Asja - portreti". Stavim u kompjuter, pokrenem Irfanwiev i tamo - samo slike stana, bez Asje, bez ičega njenoga, samo slike stolice, zida, kauča, prozora.
- Pa dobro, valjda se može to nekako objasniti., bio je uporan Zoki.
- Može. Valjda sam toliko želio da nestane, da je i nestala. Mislim, što su te slike, samo bitovi informacija, samo magnetski zapis. Ja sam toliko želo zaboraviti njezinu sliku i to se i dogodilo. I u stvarnosti. Nestala je, ne postoji, logično zar ne?
- Ma ti sereš.
- Pogledaj, evo!
- Pa i da vidim, što mi to znači? Neću gledati, nešto si obrađivao u Photoshopu i sad mi prodaješ priču. Ma poludio si, daj. Slušam već godinama kako je želiš zaboraviti, kako si, eto, skoro prebolio tu priču, a ti onda dolaziš, udaraš s boka s najvećim nebulozama!
- Kažem ti da je istina. To je kao telekineza, to je dokazano.
I bio je to njihov posljednji razgovor. Zoki nije više imao namjeru družiti se s luđakom.
Godine su prolazile i nije više viđao Samira. Neki mu je poznanik rekao kako ga je vidio, pridružio se vehabitima, ili nekoj takvoj, sličnoj skupini, i sada s njima traži Boga. Kaže poznanik da sada nosi dugu bradu i da ga nije prepoznao. Pogled mu je bio negdje daleko i činio se kao potpuno druga osoba. Zokiju je malo bilo žao zbog toga, ali je sebe uvjerio da je čak oduvijek i osjećao da će Samir nekako tako slično završiti.
A onda, jednog dana, Zoki je ustao i nije se osjećao dobro. Osjećao je da je svijet oko njega negdje daleko. Vidio je mutno. Gledao je u zid preko puta kreveta i nije ga mogao fokusirati. Zvukovi izvana čuli su se onako kao kada ih se sluša pod vodom. Sjeo je u krevetu i promatrao šare na prekrivaču koje su se kretale poput zmijica. U glavi mu je postajalo tiho i zabio ju je u šake.
Držao je neko vrijeme glavu u šakama i pokušao doći k sebi. Bez uspjeha. Odmaknuo je šake od lica i vidio to. Odnosno nije vidio. Sledio se od straha. Ukočeno je gledao, s knedlom u grlu svoje ruke. Bile su prozirne. Kroz njih vidio je šare na krevetu kako se komešaju.
Zoki je nestajao. Polako, poput sjećanja. Ali sigurno. Još malo i postat će samo šara na prekrivaču. Samir nikada nije prestao zaboravljati.
Petra je imala blog. Bio je to blog tipične četrnaestogodišnjakinje, s puno smajlića, žutih, crvenih i zelenih vragova što se cere i cikaju duž čitavog teksta. Blog je pisala u svojoj sobi, a zvao se "sve pet". Pisala bi kada bi mama i tata otišli spavati ili kad bi otišli do Avenue Malla, ili do bake u Našice, onda kada bi ostala sama sa svojim mislima. Stavljala je i muziku na blog, to ju je Renata naučila, Avril Lavigne i Milu Kitića. Stavila je i pozadinu s prelijepom ženom s krilima i crnim očima, stavila je linkove na blogove svojih prijateljica i sve je bilo nekako veselo i lepršavo. Javljali su joj se cicx, saky, zlomije, jebeshVIIIa i mnogi drugi.
Petra je uglavnom pisala o događajima u razredu i školi, ali i o svojoj tajnoj simpatiji - Saši. Saša je bio frajer i Petra je bila oduševljena kada je on jednog ponedjeljka počeo s njom razgovarati na odmoru. I tako je krenulo, Saša je s njom razgovarao sve više, a Petra je pisala o tim prediiiiivnim tužnim očima i najturbodiiiiiiivnijim susretima na odmorima. A onda je Saša saznao za blog. To mu je odala "zlomije" - Zrinka. Zrinka će jednom u budućnosti postati zajebana igračica, ali sada je tek bila bijesna osmašica koja je mrzila svijet. Saša je poludio, rekao je Petri da je egzibicionistica (pogledala je u Klaića više puta da provjeri što to znači), rekao je da ga je razočarala onako kao što ga nitko nije razočarao.
I tako je naravno Saša Petri slomio srce.
Prečitavala je svoj blog i plakala danima, a onda je odlučila da ga zauvijek izbriše. Ali nije mogla da sve te riječi nestanu tek tako, da budu izgubljene poput njezinih roditelja u Avenue Mallu, da nestanu kao što je željela da nestanu njezini pubertetski osjećaji. Isprintala je nekoliko omiljenih zapisa i pažljivo ih čuvala u šarenoj kuverti. Godinama.
I svaki put kada bi se pojavio neki novi Saša kojeg bi Petra "razočarala", sjetila bi se priče sa Sašom i svog plakanja pred kompjuterom, izdajice Zrinke i tih nekoliko zapisa koje je još čuvala.
I onda je odlučila baciti te tekstove. Spremala je sobu, nekoliko godina kasnije, pripremajući se za studij, skupila punu kutiju starog papira kojeg je trebalo zaboraviti. I kuverta s tekstovima s bloga bila je negdje u sredini, među starim brojevima Okeja, stisnuta u Petrinoj čvrstoj namjeri da zauvijek nestane. Odnijela je kutiju u kontejner za reciklažu i bacila papire u komunalni bezdan.
Na studiju je srela momka, Josipa, svidio joj se i tako, kako to već ide, pozvao ju je na svoj novogodišnji tulum. Petra se dugo spremala tog popodneva na staru godinu, šminkala i veselila se. Stavila je crveno donje rublje da bude sigurna kako će u novoj biti sreće. Ekipa je trebala biti odlična i ona je uzbuđeno pozvonila na vrata iza kojih su se čuli već pripiti ženski glasovi kako pjevaju Tošu. Ušla je i ugledala Josipa. Odmah joj se nasmiješio i u zrak bacio tisuće okruglih papirića raznih boja. Počeli su se smijati. Josip joj je prišao kao da će je zagrliti i skinuti joj kaput, onako posut šarenim papirnim snijegom.
A onda je na ramenu njegovog džempera ugledala kružiće papirnatog snijega. I slova: Saš... src... vol... sve... pet... VIII... zlo... jeb... I puno, puno, puno žutih, crvenih i zelenih smajlija.
U tom trenutku kroz glavu prolaze svi trenuci života, i oni dobri, i oni usrani. Neki lagani dani na jezerima, sumraci u bojama proklete ljubičaste boli, mirisi žena koje si volio, ali i očaj bolnica, trenutak paljenja rendgena u kojem sve postaje suho, sva ona presijecanja u grudima, sav onaj bijes od spoznaje da nisi jedini, a zapravo si sam. Prokleto sam.
Stajao je pokraj kreveta s napetim pištoljem i gledao to poznato lice, taj zamišljeni izraz muškarca koji spava, čovjeka kojeg je morao mrziti, kao što je i mrzio sebe.
Sjetio se kada je otkrio. Sjetio se kada ga je prvi puta vidio, kada je prvi puta pojmio te ukradene geste i fotokopiranu mimiku lica. Baš tada, on sam bio je na dnu, bez stana, bez posla, bez žene, bez novaca koji su nestajali na skupim terapijama. A onda je ugledao Njega. Na televiziji. Onda je ugledao sebe kakav je mogao biti, kakav je trebao biti. Ovaj drugi on bio je bogat, bezobrazno bogat, bio je siguran u sebe, imao je njegov vlastiti ukradeni autentični šarm. Ali ovome drugome geni se nisu poigrali, nisu aktivirali samodestruktivna molekularna govna zbog kojih on sam, eto, sada, večeras, pored kreveta ovoga drugog i s teškom mukom i drhtavom rukom drži napunjen pištolj.
U tom trenutku kroz glavu su mu prošli svi trenuci u kojima je možda zajebao, svi trenuci koji su možda nekako doveli do ove njegove, vlastite pobune gena, svi trenuci zbog kojih je sebe zamrzio. Logično. Logično je da sebe mrzi. Logično je da mrzi i njega.
Kloniranje više nije ništa neobično, ali nije mogao shvatiti tko se to poigrao njime. Roditelji? Zašto? Da li su znali da je bolestan, ili da će u budućnosti biti bolestan, pa su htjeli imati siguran backup njega samoga ako nešto pođe po krivu. I očito jeste, vjerojatno neki od prokletih genskih švercera, vjerojatno su poklonili njegov autentični materijal, podvalili ga nekom bogatom paru. To ljigavo podzemlje koje vrti milijarde. Dolara, gena, informacija i života.
Pomislio je još jednom da li bi prema njemu trebao nešto osjećati, da li bi ga trebao poštedjeti. Ali nije ništa osjećao. Već dugo nije osjećao ništa osim prevare. Jednom zauvijek, odlučio joj je stati na kraj. Jednom, za vječnost, teškom mukom, pridigao je drhtavim rukama pištolj.
Veliki B. se probudio nakon četiri sata. Oddžogirao je svoju polusatnu rutu i istuširao se toplim mlazom. Sišao je s druge etaže i pogledao prema gradu.
Postojao je niz osjećaja, niz kemijskih reakcija iz hipotalamusa Velikoga B.
Ponos, odlučnost, inat, usmjerenost, uzbuđenje, prkos i brzi tok misli, tok slika prijašnjega dana, tok nekih riječi i naglasaka, tok adrenalina, tok pravednosti. Postojale su i vizije u glavi Velikoga B.
Veliki B. bio je velik. I njegov je stan bio velik. U njega je mogao stati i namjernik koji se nije imao gdje okupati pa ga je Veliki B. pozvao sebi. A on, Veliki B. trebao je možda biti odgovoran za nesretnog Namjernika, ali kako si je mogao dopustiti da se za nešto osjeća krivim? Kako, kada sada uživa u radu svoga hipotalamusa bez greške. Kako, kada sada dok gleda grad osjeća ponos, odlučnost, inat... uzbuđenje... Kako, kada je tako velik.
A Gospođa Rogulj nije htjela iseliti iz svog stana. To je bio njezin stan i voljela je gledati ljude kako ulaze u kino. U tom je stanu posljednji put vodila ljubav sa svojim suprugom. Prije rata. Prije nego su počele noćne more, prije bolinice, prije pucnja u devet sati ujutro, one srijede. Ona je voljela gledati kako u proljeće prodaju narcise.
Velikom B. se prispavalo kada se sjetio mirisa narcisa. Vratio se u kupatilo, počelo je svitati. Iz ormarića je uzeo dvije plave tablete i pogledao se. Pridignuo je dlanom podočnjake i gledao se neko vrijeme. Pustio je niz slika i glasova. Čuo je kako viču u glavi. Pomislio je kako su možda u pravu u jednom: "Gradonačelniče, naspavajte se."
Sinoć je gledajući erotski program na slovenskoj televiziji Martin dotakao nebo i glavom lupio u čašu koju je zaboravio na tepihu. I gadno se udario. Jutros ga je čvoruga podsjetila na samotni noćni provod baš u trenutku dok se češkao pred junetinom zamotanom u prozirni celofan pred nepreglednim metrima polica i frižidera u obiteljskom šoping centru.
- Možda je luda ova govedina, pomisli Martin i tutne je u košaru.
Gospođica Radić je rekla s razglsa: Ankica Brehsler na kasu šest.
Doktorica Miloš povukla je malu Bunu za rukav a onda je posjela u metalna kolica.
Pofesor Mrduljaš je čistio bijeli pod odjeven u crveni kombinezon boje trgovačkog lanca.
Martin je kupio i sardine i kesten pire ali je pomislio na crni auto koji je vidio ispred zgrade na parkiralištu. Bio je parkiran već četiri dana i bio je jako nov i lijep. Martinu se činilo da ga čuje kako se svake noći pali sam od sebe i ostaje upaljen nekoliko sati. Prošle je noći u svojoj boli provjerio i vidio da auto samo tiho stoji parkiran. Zvuk mora da je dolazio odnekud drugdje.
Kupio je toaleni papir i pastu za zube.
Valerija je u sebi pjevala nešto od Toše Proeskog i sjetila se svog dečka.
Goran je bio u pubertetu.
Senka je osjećala tjeskobu i mislila na Baudrillarda.
Martin se poskliznuo i pao na pod. Povukao je i prevrnuo svoja kolica. Valerija je dotrčala u crvenom kombinezon i pitala:
- Jeste se?
- Ništa, ništa.
Ali nije bilo ništa. Čvoruga je napredovala u ranu i Martinu je potekla krv iz glave. Mala je mlakica oticala do komada junetine koja je ispala iz celofana.
- Baš sam tele, reče Martin.
- Sve je u redu – reče Valerija i kimne Mrduljašu. On otrči prema kabini s gospođicom Radić.
Gospođica Radić zvučala je uzbuđeno: Moli se ako je netko od kupaca liječnik neka dođe na odjel pozamanterije. Rekla je to dva puta.
Doktorica Miloš ostavila je malu Bunu u kolicima i portčala očima tražeći natpis pozamanterija. Našla je Martina kako sjedi krvav i zbunjen.
- Donesite hitnu pomoć!
Valerija nije bila sigurna jer je Hitna pomoć koju je Dr. Miloš pokazivala koštala 97.50 ali joj je šef onda kimnuo i ona je brzo pokidala celofan i iz kutije izbacila zavoje i poveze. Dok je doktorica previjala Martina, Senka je mislila o simuliranoj stvarnosti ovakvih prostora. Dizajn crnog čaja budio je u njoj slike kamina, tepiha i dobre bake Katherine Hepburn. Ona bi zaplakala da je išla dalje ponirući u taj prizor, iako nikada nije doživjela sliku koju je u njoj pobuđivo dizajn crnog čaja. Ali nije zaplakala. Misli su joj skrenule u pravcu kolanja novca kao privida i upitnosti dizajna kao umjetnosti. Nije bio Božić.
Do Goranove noge dokotrljao se krupni crveni paradajz boje trgovačkog lanca.
Goran je zamahnuo i šutnuo svom snagom. Paradajz je preletio Doktoricu i Martina, odjel pozamanterije, igračaka i hit-literature i rascvjetao se na bijelom zidu.
Na ovome blogu može se naći i post Vrlo kratka antologija uvreda u hrvatskoj politici, nešto kao jedan od uvodnih postova u temu bloga. Tema tog posta bila je bogatstvo hrvatskoga jezika, a jučer se u emisiji Nedjeljom u dva to i potvrdilo. Čak i naši susjedi Slovenci prate i cijene svo bogatstvo hrvatske političke frazeologije i to je pokazao Zmago Jelinčić odmah na početku emisije.
O tome se danas u svim medijima naveliko piše.
Stoga je drugi jezik, koji inače objavljuje priče, otvorio anketu za svoje malobrojne čitatelje, u kojoj mogu predložiti uvredu koju smatraju najboljom i najsočnijom u hrvatskoj politici.
Ukoliko se sjetite još koje, slobodno komentirajte i uvrstit će je u anketu.
Pokupila ga je negdje na Trešnjevki, u onome labirintu organskih uličica. Bio je prijatelj njezinom Vedranu, iz osnovne škole, još iz Karlovca. Došao je ovdje na studij, ali je odustao i sada radi kao serviser za preprodavače jeftinih kompjutera.
Već kad ga je ugledala zakolutala je očima. Sportska planinarska odjeća i gojzerice, osmijeh od uha do uha.
- Booook!, rekao je u pjesmici. Nije bila raspoložena za dobro raspoloženog suputnika. Ali, dobro, Vedran ju je zamolio i neka se nosi. Do Zadra će sada brzo, autocestom, samo neka spava, samo neka spava, nek je jučer tulumario i nek sad zahrče pored nje.
Izlazak iz grada tekao je relativno OK, ali već na mostu preko Save upitao je:
- A idemo starom cestom?
Sranje.
- Ne, idemo autoputom.
Kimnuo je i zašutio. No nešto je bilo jače.
- Znaš, kad gariš oko stopedeset, onda ti troši. Puno više nego da ideš devedeset po staroj.
- Ali ovako ćemo brže.
- Da, brže. Ali ti dođe na isto., rekao je to kao da se podrazumijeva, kao da bi sa sada trebala složiti i reći: "O, da, pa imaš pravo!" Kako dođe na isto? Kako to misli?
- Mislim, s parama, rekao je "kako to misli". - U biti i jeftinije.
Jeftinije, sad će početi kukati. Ali ga je preduhitrila.
- Ma glej, tako sam odlučila, idemo autoputom.
- Dobro, dobro, nemoj se odmah.
- Ma ništa se ja ne odmah! Nego idemo autoputom. 
I bila je u pravu za kukanje. Do Bosiljeva se jadao o šefu i kakav je i za koje on to pare sam mora njemu raditi, kako ga ne cijene, a ništa ne razumiju. No ona je mislila na Vedrana. Pokušala ga je nazvati, ali mu je mobitel bio isključen. Nije paničarila, ali kreten se mogao bar javiti.
Negdje na Dalmatini pokušala je ponovo. Vedran se i dalje nije javljao. Bio je u Zadru na nekakvom terenu za most. Tu su se u Zadru i trebali naći.
A ovaj do nje nije prestajao. Pričao je sada o faksu i o tome kako su ga svi krivo shvaćali, kako su profesori korumpirani (!?), ali sve se svodilo na to da bi se zapravo uvijek napušio i zaspao i zakasnio na ispit. Pa je pokušala opustiti priču.
- U biti ti bi se napušio i zaspao na ispit.
Muk.
- A ne. Ne kužiš, on je trebao imati četvrti rok. Kako to misliš? Ti misliš kao i moji starci da se meni nije dalo...
- Okej, okej, ionako je to bilo prije deset godina, jelda?
- Ma dobro, ali pričam ti. Trebali su mi dati da to završim...
I takva sranja. Vedran je bio nedostupan. Valjda je u Zadru?
Ali što je isključio mobitel? Nije htjela razmišljati na taj način, ali... sjetila se ipak - Vedrana je bila iz Zadra. Sigurno će ga zvati. Jebem ti te bivše koje nanjuše svoje neprežaljene. Ne, nije trebala misliti na taj način. Jebemti! Vedran i Vedrana, kad su bili zajedno zvučalo je to kao neka slikovnica za bebe.
I kretenu je i dalje isključen mobitel.
Bila je nekakva bura ili nešto i preusmjeravali su promet na staru cestu. Tako da je ovaj do nje došao na svoje. Sada je davio o Velebitu i planinarenju. O tome kako voli tišinu u glavi. "A inače tamo vlada strašna buka", mislila je ona. Negdje nakon Gospića Kreten Vedran se i dalje nije javljao.
- Hej, a ko je ovaj pored Sanadera?, upitao je suputnik kada je vidio jedan predizborni plakat. Tema branja runolista i velebitske degenije već se bila pomalo iscrpila.
- Kalmeta. Božidar Kalmeta.
- A on je isto u hadezeu?
Skupo ćeš mi platiti Vedrane, ovu vožnju s ovim de-genijem.
- Pa naravno, vidiš, to su njihovi predizborni plakati.
- A, kužim.
A zatim.
- A on je u vladi?
- Da, on je ministar.
- A, ministar. A čega?
- Turizma. I prometa i veza mislim.
- A, veza. Treba imati veze, rekao je. - A on je okej za turizam?
- Pa ne znam. Korumpiran je. Kao i oni tvoji profesori., htjela se našaliti.
No, nije išlo.
- A kako to znaš?
Vedrane, kretenu, idiote!
- Samo malo, rekla je.
Pokušala ga je opet nazvati. Nije se javljao. Nadala se da je ovaj zaboravio svoje pitanje.
Ali nije išlo.
- A kako znaš da je korumpiran.
- Ne znam, čitam novine, gledam televiziju...
- Ali, kako možeš biti sigurna? Možda ga bezveze optužuješ? Možda televizija laže?
Vedrane, ubit ću te, i tebe i tu Vedranu! Ako sada s njom negdje sjediš u starom gradu i isključio si mobitel, Vedrane, popit ću ti krvi na slamčicu!
- Ne mogu biti sigurna, čitam, i na Internetu, na pollitika.com npr, pa onda slažem priču, o HDZ-u, o vladi.
- Ali ne možeš znati, ne možeš biti sigurna...
Vedrane, jaja ću ti iščupati.
- Da. Ne mogu. Mislim zapravo da si ti u pravu.
- Pa vidiš, možeš uvijek sagledati i s druge strane. Šta misliš kako se on osjeća...
- Aha., rekla je poraženo.
Odvojka za autocestu nije bilo nigdje i ovaj je u svom slavodobitnom oduševljenju samim sobom malo zašutio. A onda su počeli nicati nekakvi motelčići i restorani i sada je najednom odlučio postati džentlmen nakon što je pokazao svoje i dokazao dami. 
- Ajmo stati na kavu!, veselo je predložio.
- Ne, ajmo ne stati. Žurimo, znaš.
- Hajdemo, evo, tu za dva kilometra je neki restorančić. Malo sam gladan. Kupit ću nam krafne!
- Ne, ne bi kraf...
- Koje voliš, s džemom ili čokoladom?
- Ne bi krafne.
- Ma moraš. Moramo stati. Ajde, baš nam je super!
Ponovo je uzela mobitel i probala nazvati Vedrana. Nije se javljao i dalje.
- Evo, tu stani!
- Ma rekla sam da...
- Hajde, hajde!
I ona naglo prikoči tako da je Passat iza njih živčano zatrubio. Skrene relativno spretno i zaustavi se.
- Odi kupi si krafne.
- Ne, i tebi ću. Ja častim!
- Neću ja krafne.
- Moraš!, i iskoči iz auta.
"Korisnik trenutno nije dostupan" čula je već tisućiti put toga dana. Debil se zaboravio. Pogledala je prema Velebitu i shvatila u kakvoj su pripizdini. Nemoćno je držala mobitel u ruci i nastojala kontrolirati lavinu slika Vedrana i stravično mršave a tako zgodne Vedrane u nekom bircu u starom gradu. Nije se više mogla suzdržavati. Zaplakala je.
Izašla je iz auta i izbacila planinarski ranac.
- Odi ti malo tražiti tišinu u glavi., promrmljala je.
Ušla je u auto, napravila U-turn nestala.
Vrata restorančića su se otvorila i jedna glava s iscerenim osmjehom izašla je na parking. Došao je do svoje bačene torbe i vikao nekom nevidljivom svugdje oko sebe:
- Heeeej, oćeš s džemom ili vanilijom?
pictures by: http://www.morguefile.com/
- Prva glava, druga glava, treća glava, četvrta glava - pa šesta glava!, rekao je bradati urednik listajući knjigu u jednom od onih američkih ureda u starim Chicago zgradama nekom mršavom tipu, - a gdje ti je peta glava?
- Imam problema s petom glavom., rekao je mršavi tip
- "Imam problema s petom glavom!", ponovio je prvi čovjek onome do sebe u kinu, - kako glupa rečenica! Nisam nikada mislio da ću čuti rečenicu "Imam problema s petom glavom" u bilo kojem zamislivom kontekstu.
Ovaj se nasmijao i malo promislio:
- Ma možda je stvar glupog prijevoda. Mogli su prevesti sa "poglavlje" ovo "chapter". A ne glava.
- Je da.
Poslije, po izlasku iz kina koračali su onako prignuto i glupo s rukama u džepovima, kao što inače izgledaju dva tipa koji su otišli skupa u kino. Ma znate! Znate da uvijek u iz kina izlaze i neka dva tipa! Cimeri ili oni koji se znaju s godine. E, ti su izašli.
I tako, da imaju o čemu pričati dok prolaze Cvjetnim trgom negdje oko 11 naveče, kaže Prvi Drugome:
- Ali, vidiš, ima jedna zanimljiva priča o glavi.
- Da?
- Ma da, navodno je istinita, pričala mi je Vesna dok je stažirala na neurologiji. Znaš Vesnu?
- Je, da, ona s kosom.
- Ona s kosom, ta. Uglavnom, tip se jednoga jutra probudi s osjećajem da mu je glava veća. I stvarno, pogleda u ogledalo i učini mu se da je veća. Siguran je. Ono, ode na posao i čini mu se da ga svi čudno gledaju. Glava mu je teža i veća, sto posto. I živcira ga to dosta, misli čitav dan o tome. Ode spavati, a ono, sljedeći dan - glava još veća.
- Ma daj.
- Da. Sad je već ono velika. Tip je u panici. Onako, glavurda. Ne zna šta da radi. Ode na posao i opet mu se čini da svi bulje i da se smiju. Radi nešto tako i sve mu nešto teško držati to na vratu. I sljedeći dan - ogromna!
- Kao ministar Šuker.
Prvi razmisli:
- Mmm da. Tako nešto. I tako sad stvarno, ono, odluči ostati doma. Pije neke tablete, drži to čudo na jastuku, leži, ono, očaj! To je ogromno. Sljedeći dan - ne može izaći iz kuće! Ne prolazi glava kroz štok! Ni sa strane ni nikako. Zove on hitnu, dođe hitna, vide svi - glava normalna, ali čovjek nije. Pa da će ga prevesti na psihijatriju, ali ovaj ne da. Urla da neće proći kroz vrata, ne da, ne da. E, a mislim da je to bilo u Francuskoj negdje jer tamo imaju kao razvijene te kućne posjete da se to može. I dolazi psihijatar doma njemu, razgovara, ovaj uvjeren da mu je glava veća svakim danom. Ništa, ono pilule, ništa ne pomaže, ovaj psihijatar dolazi, razgovara, ništa. Tip više ne izlazi iz sobe, jer mu glava ne izlazi, ne jede. I tako odluče oni da mu dolaze ženske iz socijalne pomoći za bolesnike donositi hranu u sobu. I dolaze one tako par tjedana, glej, ovome je glava već ko pola sobe valjda, i izmjenjuju se. I dođe tako jedan dan jedna mala i pogleda ga, raširene oči i kaže: "Joj, koliku glavu ti imaš!" Kao u Crvenkapici. "Joj, koliku glavu ti imaš" kaže ona njemu i pogleda ga, pogleda on nju. I oni se zaljube.
- I?
- To je to. Mislim, oni se zaljube, kraj, točka.
- Pa kakva je to priča, molim te?
- Pa to znači da se ljudi vole i zaljube kada mogu dijeliti svoje ludilo, to je poanta.
- Aha, to! A lijepo u stvari.
Drugi malo razmisli:
- Pa jel sada mogo prolaziti kroz vrata i to?
- Mogao je, poslije je sve bilo normalno.
- Čekaj, kao to?
Prvi razmisli.
- Ne znam, valjda..., kad si posložiš stvari u glavi, onda je i glava nekako manja i glava ide lakše kroz vrata, život, valjda to. Moram pitat Vesnu.
- Onu s kosom.
pictures by: http://www.morguefile.com/
Nekoliko je stanodavaca mrzilo tog čovjeka. Ne da je bio glasan ili bezobrazan, dapače, plaćao je na vrijeme, imao posao, nije imao kredita, nije pio i priređivao tulume, ali, nešto je bilo u njemu što je svima smetalo. Nekako nedefinirano, nešto u tome kako je "nosio stan".
Čim bi ušao u prostoriju, ona bi se izobličila, izgledala je kao tijesno odijelo, njegovi pokreti nisu pripadali tu. I svakoga je to mučilo, iako su oni manje senzibilni odmahivali glavom na bilo kakvu čudnu ili neprirodnu pomisao i radije razmišljali o mogućnosti dizanja rente.
Ali ne i Katica H. Katica je bila stara garda. Katičino radno mjesto bio je prozor, ona je iskustvom predatora znala pronaći ono mjesto iza zavjesa gdje bi bila nevidljiva i odakle je mogla promatrati kako se susjeda Jana kao tobože slučajno dodirne podlakticom sa susjednom Martinom i znala bi da "ima nešto između njih". Ona je znala što susjeda Marta kupuje svakoga četvrtog tjedna i kako test za trudnoću skriva između karfiola i celera i znala je zašto pušta vodu u jedan ujutro. Da bi prigušila uzdahe.
Tako da nije mogla a da se nezapita što je čudno kod toga bankovnog službenika.
- Ma, reci ti meni, je li tebi ovaj moj čudan?, upitala je Vjeru, svoju najbolju i najgoru prijateljicu.
- Svi su oni čudni, odgovorila je Vjera zagonetno i dala joj materijala za razmišljanje.
Nije to mogla samo tako pustiti i dopustiti. Kopkalo ju je to dok je Martin muž puštao vodu, dok je Mujo lupao po stepenicama, dok je motrila na tinejdžere koji si u parkiću pokazuju nekakve filmove na mobitelima. Tu je bilo nešto čudno, i ona je odlučila nešto poduzeti. Goran!
Goran je bio njezin nećak, nije ga voljela, ali joj je sada trebao. Goran nije znao s ljudima, najvjerojatnije zbog svoje majke, Katičine sestre koja je imala magičnu moć ušutkivanja ljudi oko sebe. Ali Goran je znao s aparatima, rekli bismo mi gadgetima, i radio je u trgovini računalne opreme.
Goran joj je objasnio kako se koristi kamerica. Ušla je jednog prijepodneva i sakrila je u duft lampu. Goran joj je povezao bežično, kamericu s laptopom. Nije znala što je to laptop i kako se s tim radi pa ga je držala stalno upaljenog, na okruglom stolu, na stolnjaku od čipke.
I onda je čekala. Satima. Buljila je u ekran i u sobu koja se nije micala. Nije ju zanimalo što su vani zaškripale kočnice i što su se Edna i Kemo popičkarali na stubištu. Čekala je i čekala. Da se Ovaj vrati s posla. U 17 i 17 on je ušao, otišao do sobe, pojeo neke kekse, otišao u sobu i vratio se u nekakvoj tuti. Radnu stolicu dovezao je do sredine sobe, približio stol i onda se počeo čudno ponašati. Rukama je prelazi preko stola, rukom bi si dirao sisu. Pa bi ustao, nekome nešto objašnjavao, pa krenuo u čučanj do poda, pa iz čučnja na drugoj strani sobe, pa bi počeo skakutati i dirati sisu. Držao je ramena visoko i stvarno nije uopće izgledao kao da je u sobi već negdje ko zna gdje. Skakutao je, lamatao, gledao u neke staklenke, objašnjavao nekome nešto, držao se ponosno i pametno.
Čudo, svjetsko čudo. Isuseimarijo, pa ovaj je lud!
Sada je tek to postala opsesija i gledala bi sličan program svakoga dana. Već nije mogla spavati, već je propustila i vidjeti i komentirati kada je policija došla po Drobnjaka, a takvo si što nije mogla dopustiti.
- Gorane, trebam i mikrofon. Bez žice, isto tako. Budem ga stavila u duft lampu.
Toga je popodneva bila vrlo uzbuđena. Nije ni kavu popila i samo je čekala. Novi zvučnici stajali su priljubljeni uz njezine uši.
Stigao je u 17 i 23 i sve je išlo kao i tjednima prije. Čula ga je kako odlazi u sobu, a zatim je stavio neku svečanu muziku, nešto sa puno truba i fanfara. Obučen u tutu, privukao je stolicu, privukao je stol, muzika se stišala i onda je čula:
- Number two, usporite iz warpa, commander Data podaci o uređaju za skrivanje, Commander Worf, otvorite kanal, neka čuje ova Romulanska bagra: "Govori kapetan Picard! Nalazite se u prostoru Federacije, molim hitno iznesite svoje namjere..."
Uokolo i naokolo, po zemljanom putu i njivama bez horizonta koračao je poreznik Hilarije u potrazi za kućom ili zrakomlatom (nije helikopter, kako će se vidjeti). Podzemlje je radilo punom parom; smjerne male gujavice i grabežljive krtice natjecale su se s mravima u toj beskonačnoj evolucijskoj trci. Samo je Hilarije Spock bio izvan tog zatvorenog i začaranog kruga prirodne darvinijanske nužnosti. On je bio besmrtan. On je bio poslanik Onoga. Ali se ovoga trenutka izgubio. Na beskrajnim oranicama Velike Travnate Zaravni (na slici). Pogledom na svoj ručni sat ustanovio je nekoliko stvari: prvo, da tu korača punih šesnaest sati, drugo, da se sunce za to vrijeme jedva pomaklo sa svog mjesta na horizontu, i treće da nije za to vrijeme susreo nikoga, za što mu zapravo i nije trebao ručni sat ali je on volio razmišljanje obaviti u hipu, da bi se mogao zatim posvetiti drugim aktivnostima. Koračanju ledinama naprimjer.
Baš kada je završio s misaonim radom ili štogod da je to bilo, neka sjena zatamni nebo. Pojavi se Njegova dugačka brada i Hilarije Spock odmah pomisli: “Spašen sam!” Ali prekasno. On ga nije čuo. Hilarije svuče čizme i počne ih bacati prema nebu, ne bi li ga On primijetio. Ali zrakomlatna brada njegovoga šefa odjezdila je tamo gore rijetkim oblacima. Hilarije se oćuti sam i prvi put u svojoj povijesti on poželi da je smrtan, da ga nije u toj drugoj trci vječnoga usuda dopala služba onoga koji ubire vječni životni porez tim blesavim smrtnim stvorenjima.
Prolazio sam kasnije tom cestom na traktoru vlastite proizvodnje na kojega sam jako ponosan. Bilo je to mnogo kasnije, uuu, deset godina možda, tko zna. Crvi i mravi sa početka priče bili su izjeli tijelo tog nekoga Hilarija koji je očito bio smrtan. Ili mu se valjda želja i ispunila.! Pa nije ni čudo kada je radio za Njega! A priču sam izmislio i zbog toga me nije stid. Težak je i dosadan život nas seljaka sa stepa i moramo si vrijeme i dosadu prekraćivati kojekakvim pizdarijama pa i ovakvim besmislicama. Nekad dođu oni s televizije pa nas slikaju i ja im ispričam neku laž. Kažu mi da će to mnogo ljudi vidjeti. Ja neću, a istini za volju, nisam nikad ni vidio puno ljudi otkad sam živ. Tu i tamo tek kada je neki rat.
A ti sada lijepo zapiši, i onda se najedi, pa ćemo u krpe! Marija dušo, zagasi deder taj tranzistor!
Tko još nije čuo za Alicu iza ogledala? Strašna je to knjiga. Pogotovo iz ugla književnih teoretičara, a iz ugla slučaja N.G., vidjela se samo izgrebana farba štenge u trolejbusu. Bura je puhala već sedam godina u desnom, gluhom uhu; zapravo nije ni prestala od one noći pune eksplozija na Platformi E-14 danske kompanije STurmOil & co., negdje u međunarodnim vodama ali sasvim blizu obala Istre. N.G.-a je to tjeralo u tupilo motrenja trolejbusa i stupa s prostačkim izgrebotinama tinejdžera.
- Koliko je rupa na cesti od KaiserOttoStrasse do Zentruma, linijom 16?
- Ima 14 znatnijih rupa.
- Pa to je točno!
I prelazak preko svake – molim vas, za ovu sramotu, ovaj kozji put usred Europe, kriva je ta gradska vlada desnog centra – pojačavala je – i 4 kupljena zastupnika Narodne stranke! – sjeverni vjetar u desnom uhu kada bi vozilo zakačilo poderani asfalt. Štenga je zbog fizikalnih zakona koji se javljaju pri ovakvoj vrsti gibanja poskakivala gore-dolje sasvim neskladno s glavom koja je nosila opisano gluho desno uho i klatila se napred-nazad. I sve još prelijemo mutnom nijansom auto-neonki i ukrasimo natpisima trolejbusnih stajališta.
- Ona izvikuje imena trojebusnih stajališta.
- Tko je Sissy Wagner?
- Tko je Sissy Wagner!
Ona je ipak potpuno sporedna u trenutnim događajima ali N.G. će se je sjetiti samo zato jer joj se glas neprepoznatljivo izobličavao kada bi hinila orgazam u domaćim porno-uratcima. Zato je u svijesti uvijek povezivao pridizanje sa stolca pred izlazak na svojem stajalištu s nekom od omiljenih koitalnih scena. Ali, dolazak kući začudo nije doživljavao kao simbolični povratak u maternicu, iz više razloga:
a) nije bio dovoljno školovan za takvu asocijaciju premda u njegovom materinjem jeziku postoji vrlo frekventna psovka koja opisuje upravo to,
b) mrzio je svoj stan "iz dna duše",
c) pornografija ipak nema toliko veze s Freudom.
- To je materijal od kojeg je izrađen prozor trolejbusa na liniji 16.
- Što je plexiglas?
- Ne, što je pleksiglas nije.
Naravno da N.G. zna točan odgovor, međutim danas je u Tvornici u kojoj se izrađuju Staklazakrupnaprometalajavnogprijevoza gmbh. izvršena revizija tehničkih viškova (odlukom Ministarstva gospodarstva pogođeni su radnici bez stalnog prebivališta; sindikalist Tariq kafenisao je i pizdio cijelo prijepodne).
Odraz lica nije mu se vidio na zamagljenoj površini jer je bio u sjeni, ali tamo u staklu, kao da je iza, nedohvatljiv, ogledala su se svjetla grada: Tamo s druge strane spavao je njegov bolji svijet - tako bi u unutrašnjem monologu mislio slušajući začudno staložen glas Sissy Wagner.
Ali večeras će, sjedajući pred televizor, nasjedajući na 72 programa posredovanih satelitom, u onom trenutku kojeg svi znate - kada se ekran zamrači prije iznenadne frontalne penetracije krasne nove crvene Mazde - u napetoj sekundi u odrazu ekrana malog Sonyjevog kolorca kupljenog iz druge ruke, slučaj N.G ugledati svoj lik!
