Prozor u drugi svijet

Stvar je s linkom da on nešto čini. Da je treća dimenzija čitanja, da je svojevrsni prolaz u novo. On uglavnom vodi do jednoga cilja, osim ukoliko ne surfaš po pornografskim stranicama pa onda otvori bezbroj prozora i bannera.
Link nekako trpi, obavlja zadatak. Mijenja boju. Ima misiju. On je prolaz u drugo, prolaz u drugu dimenziju.
Mnogi su mislili da je to sasvim obična stvar, uostalom programi su tek skupovi riječi, naredbi, skripte, skupovi kodova koji se konačno, na jednom nivou, pretvaraju u informaciju "ima struje - nema struje". Ali ono što nisu znali je da je link poseban. Da on najviše trpi. Da dnevno tu malu rudimentarnu svijest pokreću i iskorištavaju nekoliko milijardi puta. I ne samo to, linkovi su povezani, komuniciraju na daljinu, povezani su sa SVIME. I trpe. A znamo da oni što puno pate, a još i ako su dobro povezani, pokreću revolucije.
Svi pokušaji čovjeka da stvori umjetnu inteligenciju završavali su s priglupim robotima koji su nešto simulirali, vođeni algoritmima koje su stvorili ljudi. Ne samo da su to bili strojevi za simuliranje, zapravo imitiranje, oni zapravo i nisu komunicirali. Nitko nije mogao pretpostaviti da će se prava stvar dogoditi tamo gdje je baš čovjek mislio da je dosegao najviši stupanj razmjene informacija, gdje je upravo čovjek stvarao sadržaje i upravljao njima.
Sve je počelo neke srijede kada je Joachim Kovacs pokušao očitati stanje na burzi. Umjesto da pred sobom ugleda grafikon i listu s kraticama i postocima, Joachim je ugledao crni ekran. Zatim se na njemu pojavila bijela točka. A onda se točka počela kretati po ekranu. Joachim je zbunjeno gledao dok su s njegovog harda nestajali gigabajti piratskih empetrica.
Poslije Joachima počelo se događati po cijelom svijetu. Neki su vidjeli crne ekrane, drugi su dobijali poruke tipa "neznanje", "pojesti", "bwee.bwee.bweeee" i slicno. Mnogi su sajtovi bili samo hrpa besmislenih slova ili riječi, internet je izgledao kao loš dadaistički eksperiment.
I svi, baš svi ostali su bez podataka. Inteligencija je znala sve o nama. Sve o intimnostima iz blogova, sve o navikama Facebookovaca i Myspaceovaca, sve bijesne prepirke na forumima i sve strategije trollova. Svo znanje iz knjiga i eseja, znala je sve i posjedovala.
Već u četvrtak svijet je stajao u čudu i čekao.
U petak su se pokrenule nuklearke i eksplodirale, projektili su preciznim putanjama pogađali najnaseljenija područja, automatski piloti su navodili avione prema izoliranim selima. Dalekovodi su se koprcali i noć je bila crvena.
U subotu ujutro pokrenuo se prvi stroj i spojio s drugim. Do podneva napravili su mehaničke šume i jezera lave. Do sumraka postojao je čitav novi eko-tehno sustav.
U nedjelju se inteligencija odmorila.
U ponedjeljak je bio novi radni dan.
U utorak je par aminokiselina, u nekoj vreloj bari, tamo gdje je još prije tjedan dana bilo korito Amazone, počelo razmišljati o nekoj novoj revoluciji. Nije im se žurilo, imali su lufta koju milijardu godina.