Besmisleni niz thumbova....
Naslov:
Pjesma (vizualni tekst):
:
Neko je zatišje s riječima. Čuje se samo ZERP, ZERP, ZERP. Zerpovci i Zerpijanci, zerpotentni rezerprentativci, ribe, mreže, razarači i granice, jedino to se i može reći. Drugi je jezik umuknuo nakratko.
Ipak, to nas može voditi o priči o kraticama. (Vidi anketu)
KOSovci nisu isto što i Kosovari. Nikako. A bogami nit' su isto što i Hosovci.
Bit ću pristran i reći kako je OZNA najzajebanija kratica u hrvatskom jeziku. Zašto? Zato jer jedina OZNA sve dozna, jedina je od sebe napravila pjesmuljak. UDBA i sudba prema OZNA-i zvuče jeftino. Također i hadezeovci (ili hadezenjare) i ezdepeovci (ili ezdepenjare) ne mogu se mjeriti s OZNA-om. Što uopće reći za HDSSSB? Što se uopće može s tim? Ili s SSSH? Možda malo ovo "es-es-es" vuče na neku foru, ali vrlo ograničeno i kratkoga dometa. HVIDRA je nekako brzopotezna, ali izmigolji nekoj kompleksnijoj upotrebi.
PUP i GUP a i HUP se rimuju sa glup i tu se iscrpljuju i sadržajno i formalno. POS je kao i KOS i HOS, pa i HNOS, već DOSadan.
Da vidimo dalje - MVPEI, MZOPU - bezveze; jedino se nešto da s MUP-om i mupovcima, pa i s MORH-om. (HR-RH nekako hrani, čuva, ne znam, čini mi se, imam dojam)
Amerikanci znaju napraviti dobru kraticu: NASA, FEMA, NORAD, GOP, NASDAQ (pa i LASER i RADAR i britanski rafalni RAF). Čak i CIA nekako zvuči poput cjepiva kojim te netko pikne. Za razliku od POA-e i SOA-e koje zvuče kao dosadna medicinska kratica. Ali, VONS, to je već druga priča. VONS zvuči kao nešto što te opkolilo i upravo kao to što i jeste, nekakvo misteriozno zapovjedničko vijeće (Što je to uopće vijeće?). U tom nizu dobrih kratica kod nas je ubojit GONG. Jasan i nedvosmislen, opasno zvoni. Kao što i BABE ne treba provocirati, a za SRP dobro znamo što se (iako arhaično) čini s njim.
HRT (haerte), hrm, hrz, haže, eseseser, eseferjot, erha, eskaju, tehate, igeha, HANFA, endeha, hazezeo, ONO i DSZ, ZSE, hazu, hip, haespe, habeka, haende, haenes, haenka, beiha..., ne moš' ništa pretjerano s tim. (Dobro, ajde, Endehazija nije za zajebanciju, Beatlesi su ispjevali "Back in the USSR", a eseferjot, ONO i DSZ i HIP su sprdačina)
Dobra kratica mora zvučati opako. Kao KOMSOMOL, SKOJ ili ORJUNA. Ili da je višeznačna i dobro zvuči. Kao JAT ili SIV. Ili HINA, koja tako hini nepristranost, sa smiješkom lešinarske hijene. USKOK je briljantan, ZET i NAMA dosadni klasici. Šteta što je dobrozvučeća HAGENA iskorištena za nešto toliko bezazleno, kao što je agencija za nadzor mirovinskih fondova. HAGENA je, kad malo poslušaš, nešto što te sigurno može pojesti. Kad pomislim na budućnost, na inflaciju i moj drugi stup mirovine, možda zapravo to i je tako, možda se s pravom trebam bojati da će me zla vila HAGENA za koje desetljeće zbilja i progutati.
Perifraza je jedno zanimljivo retoričko sredstvo. Bliska je metonimiji, i izuzetno je korisna tj. popularna u novinarstvu npr. Perifraza se određuje kao skup (apozicija) koja se umeće na mjesto nekog drugog pojma, koristi se umjesto njega, a svima je jasno o čemu se tu radi. Vrlo često, smisao perifraze se mijenja ovisno o kontekstu.
Da pojasnim. Npr., "Markov trg" je metonimija koja je vrlo bliska perifrazi. Kad novinar napiše "Afera na Markovom trgu", svima je jasno da se misli na Vladu. Hrvatsku vladu. Recimo, i "prva dama" je metonimija bliska perifrazi, ali o kojoj se prvoj dami radi ovisi o kontekstu. Na primjer, u naslovu "Slučaj bivše prve dame pred zastarom" znači da će se Ankica Tuđman izvući.
Budući da se ovaj blog nekako samostalno razvija u više smjerova, koji i meni samom ostaju nepoznati, tako se ovaj posta odnosi najviše na upis Vrlo kratka antologija uvreda u hrvatskoj politici. Nekako sam se nadao da će čitatelji predložiti još koju, (čak sam i postavio anketu), ali nema veze. Mislim da bi ipak "jalnuški diletanti" s pravom trebali ponijeti naslov najjače uvrede. Naravno da je uvreda u politici bilo jako, jako puno. Međutim, meni su zanimljive one koje su "ušle u narod" (ući u narod=metonimija), koje se koriste u novinarstvu, u satiri i svakodnevnom govoru. Feral Tribune i spisateljska ekipa to tjednika su naravno majstori u prepoznavanju jezičnih inovacija hrvatske politike i majstori u korištenju tog jezika. Tako da je čitanje Ferala inspirativno s pozicije razmišljanja o jeziku.
Upravo odatle negdje kreće i priča o perifrazi.
Novinari vole perifrazu. U naslovima i podnaslovima posebno.
Ali samo su neke perifraze toliko popularne tj. toliko poznate i prihvaćene da se mogu koristiti samostalno. Npr. "balkanski krvnik" uglavnom, barem u hrvatskom jeziku, upućuje samo na jednu osobu. (Eto, ovdje nisam niti napisao njezino ime, ali svi znaju o kome se radi). Jednako tako, mnoge zemlje imaju nekoga koga zovu "otac nacije". Ali tu već treba postojati kontekst. U članku o Turskoj, pojam se odnosi na Ataturka, u članku o Americi na Georgea Washingtona, u članku o Hrvatskoj - na Franju Tuđmana. I tu stvari već postaju zanimljivije. Franjo Tuđman kao Otac Nacije koristi se ipak u sasvim određenom političkom kontekstu, čak stranačkom. Inače, može imati i blago ironičan prizvuk jer je toliko patetična perifraza koja sugerira devetnaestostoljetni spoznajni horizont. A kada onda Jakov Sedlar Tuđmana nazove (perifrazom) "Hrvatski George Washington", može mu samo dodatno naštetiti i otvoriti za viceve.
Isto tako, mnoge nacije, osim što imaju svoje dame i očeve, imaju i svoje kolijevke. I to je također vrlo zgodno. Sada aktualno Kosovo je "kolijevka srpstva", dok se za "kolijevku hrvatstva" natječu Hercegovina, Lika, Dalmacija, pa i Međimurje. Kolijevke zapadne civilazacije su Grčka ili Perzija. Tu nailazimo na problem jer, se simbolički uglavnom ne mičemo od kolijevke. Gdje je npr. škola civilizacije, ili radno mjesto civilizacije? (Usput, Joyce je u Uliksu Irsku nazvao "siva, upala pička svijeta".)
Eh, sad, o čemu se tu zapravo radi? Dobra perifraza je i stvar brandinga. Stvar brenda. Ukoliko proizvod postane toliko pooznat da mu je perifraza dovoljna za prepoznavanje, e onda je posao napravljen kako treba. "Lijepa naša" ili "Mala zemlja za veliki odmor", (ili "mala zemlja za velika sranja") su uspješni primjeri, ali ipak još uvijek lokalni. Kada postaneš "Azijski tigar" ili "Azijski div" onda si na konju. Iako i kao "Nova Europa" ne moraš proći loše. Bolje nego kao "Druga Europa" ili "Balkansko bure baruta".
Stvar je s linkom da on nešto čini. Da je treća dimenzija čitanja, da je svojevrsni prolaz u novo. On uglavnom vodi do jednoga cilja, osim ukoliko ne surfaš po pornografskim stranicama pa onda otvori bezbroj prozora i bannera.
Link nekako trpi, obavlja zadatak. Mijenja boju. Ima misiju. On je prolaz u drugo, prolaz u drugu dimenziju.
Mnogi su mislili da je to sasvim obična stvar, uostalom programi su tek skupovi riječi, naredbi, skripte, skupovi kodova koji se konačno, na jednom nivou, pretvaraju u informaciju "ima struje - nema struje". Ali ono što nisu znali je da je link poseban. Da on najviše trpi. Da dnevno tu malu rudimentarnu svijest pokreću i iskorištavaju nekoliko milijardi puta. I ne samo to, linkovi su povezani, komuniciraju na daljinu, povezani su sa SVIME. I trpe. A znamo da oni što puno pate, a još i ako su dobro povezani, pokreću revolucije.
Svi pokušaji čovjeka da stvori umjetnu inteligenciju završavali su s priglupim robotima koji su nešto simulirali, vođeni algoritmima koje su stvorili ljudi. Ne samo da su to bili strojevi za simuliranje, zapravo imitiranje, oni zapravo i nisu komunicirali. Nitko nije mogao pretpostaviti da će se prava stvar dogoditi tamo gdje je baš čovjek mislio da je dosegao najviši stupanj razmjene informacija, gdje je upravo čovjek stvarao sadržaje i upravljao njima.
Sve je počelo neke srijede kada je Joachim Kovacs pokušao očitati stanje na burzi. Umjesto da pred sobom ugleda grafikon i listu s kraticama i postocima, Joachim je ugledao crni ekran. Zatim se na njemu pojavila bijela točka. A onda se točka počela kretati po ekranu. Joachim je zbunjeno gledao dok su s njegovog harda nestajali gigabajti piratskih empetrica.
Poslije Joachima počelo se događati po cijelom svijetu. Neki su vidjeli crne ekrane, drugi su dobijali poruke tipa "neznanje", "pojesti", "bwee.bwee.bweeee" i slicno. Mnogi su sajtovi bili samo hrpa besmislenih slova ili riječi, internet je izgledao kao loš dadaistički eksperiment.
I svi, baš svi ostali su bez podataka. Inteligencija je znala sve o nama. Sve o intimnostima iz blogova, sve o navikama Facebookovaca i Myspaceovaca, sve bijesne prepirke na forumima i sve strategije trollova. Svo znanje iz knjiga i eseja, znala je sve i posjedovala.
Već u četvrtak svijet je stajao u čudu i čekao.
U petak su se pokrenule nuklearke i eksplodirale, projektili su preciznim putanjama pogađali najnaseljenija područja, automatski piloti su navodili avione prema izoliranim selima. Dalekovodi su se koprcali i noć je bila crvena.
U subotu ujutro pokrenuo se prvi stroj i spojio s drugim. Do podneva napravili su mehaničke šume i jezera lave. Do sumraka postojao je čitav novi eko-tehno sustav.
U nedjelju se inteligencija odmorila.
U ponedjeljak je bio novi radni dan.
U utorak je par aminokiselina, u nekoj vreloj bari, tamo gdje je još prije tjedan dana bilo korito Amazone, počelo razmišljati o nekoj novoj revoluciji. Nije im se žurilo, imali su lufta koju milijardu godina.
Da su dadaisti u pisanju pjesama koristili uglavnom besmislene riječi, poznato je i spada u opća znanja. No, pretpostavili smo da možda to i nije tako i da to možemo i dokazati. Kao što se vidi u u ovom hipertekst eksperimentu - hipertexperimentu u kojem se riječima iz dadaističke pjesme pridružuju "logični" povezani sadržaji, kakti značenja.
Ovdje je pjesma Huga Baala (1886-1927) Karawane, možda i najpoznatija dadaistička pjesma.
Ona je pretvorena u Odu dadi, na način da je sam Google njoj proizveo smisao. Svaka pojedina riječ upisana je u tražilicu, a onda nas je Google pitao "da li se osjećamo sretnim?" Naravno, osjećamo se sretnim, zato i ovo jeste oda. I tako su besmislenim riječima pjesme Karawane, zahvaljujući bespućima bitova na internetu, pridružena značenja. Ili zapravo nisu, to jest, ovaj je niz pridruženih "značenja", zapravo sajtova, očekivano još besmisleniji. Ali i zanimljiv i neočekivan, daleko od očekivanog... :-)
Ilustracija je prva "sretna slika" Karawane.Lako je oblak
muzika, blog, sex, putovanja, osobni,
oblak obići, kliknuti na kabalu
naći se,
naći sebe u tag cloudu,
oblak i oblutak, klaud kao klaun
s maskom,
(ružan, kao Ronald McDonald)
maskom oblika i klikova
bolesnih likova.
Lako je oblak
i slova koja su velika i manja,
lako je ići biti mu tu među dvotočkom i kosom crtom
kretati se unutra kroz plavo.
Tu. I tu. I tu.
Lako je u oblaku kretati se kroz plavo.
Kako možete bit sigurni da ste ovdje?
Ili, da sam to ja?
Možda sam ja Ivo? "Dragi Ivo"?
Kako možete biti sigurni da ste već pročitali priču o snazi volje i zaboravljanju, vi, koji ionako malo čitate?
Trudim se da priče budu eliptične, da budu kratke, da stanu na ekran. Ali jeste li sigurni da ih ne prepravljam i nadopunjujem? Što je bilo s Asjom?
Sve što treba je samo da odem na ovo
i gotovo.
Već sam nepouzdan, kao Ivo...
Odakle vi počinjete? Od Facebooka i "prijatelja"? Ili od adress booka? Od kemijske olovke? Od High Scores na WoW? Od alt - tab kombinacije kojom se skrivate od pogleda? Od aliasa? Od sebe? Od soba?
Sve odakle se počinje je - ovo.
Nije za pred spavanje
Triangl, cingl, bingl, bigl
G ugleda, ooo ugleda,
pooogledaj, Google daj! pretrage / [predrage]
a h refundiraj mi troškove
i poreznu prijavu napiši
grah refill lonac u pučkoj kuhinji pomiriši
jer ima srca, img srca=
"slika.džpeg"
kako Jurij Gagarin ugleda ooo, ugleda Glooobus i
gugla gulag
J. G. te gleda, G o o gle da da
search, srčani, da ima srca - img srca
"Darovi za Valentinovo"
HATE em el, te ha te (na 289 kn)
elem: hate T-ht a
DTK, DNA, ravno do dna
i 10 najboljih albuma u osamdesetima
i 10 najdarova za najmilije
i 10 bloga, za bloga miloga!
jpeg u džep,
gif na Fidži
dok Mali-meki preuzima Usklik radosti
za velike pare
uzima ime, kodno ime
"Lisica", vatrena [/hate ime]
krade me i krade mi ime
ne upiši u kućicu ništa [no thing]
no thing, bo ring, ooo brrring me rrrringtones
triangl, cingl, bingl, bangl!
end
p.s. <> = []
- Nije normalan, bilo je prvo što je Zoki pomislio kada mu je ovaj ispričao, - mislim, ako stvarno misliš da ću u to povjerovati, onda..., nije uspio dovršiti.
- Ali istina je, rekao je Samir, istina je.
Priča je glasila ovako. Samir je bio fotograf. Amaterski. Prodavao bi fotografije tu i tamo nekim dizajnerima ili Večernjem listu. Samir je volio Asju, i volio ju je jako, bila mu je djevojka i volio je raditi njezine portrete. A onda ga je Asja ostavila i Samir je upao u depresiju. Zoki bi ga tješio i govorio mu da zaboravi Asju. Dugo je to trajalo. A onda je Samir Asju zbilja i zaboravio. Rekao je tada Zokiju kako se zbilja trudio da je zaboravi, posjećivao je psihijatre, meditirao, jako se koncentrirao, posjećivao je i mistike, pricao i s dervišima, ukratko, zaboravio ju je. Prestajala je postojati u njegovom srcu i umu, kao da se nikada nije ni rodila. A onda je jednoga dana otkrio to.
- Kažem ti, rekao je Samir, stavio sam te CD-ove u kompjuter, čistio sam stol taj dan, i vidim, piše "Asja - portreti". Stavim u kompjuter, pokrenem Irfanwiev i tamo - samo slike stana, bez Asje, bez ičega njenoga, samo slike stolice, zida, kauča, prozora.
- Pa dobro, valjda se može to nekako objasniti., bio je uporan Zoki.
- Može. Valjda sam toliko želio da nestane, da je i nestala. Mislim, što su te slike, samo bitovi informacija, samo magnetski zapis. Ja sam toliko želo zaboraviti njezinu sliku i to se i dogodilo. I u stvarnosti. Nestala je, ne postoji, logično zar ne?
- Ma ti sereš.
- Pogledaj, evo!
- Pa i da vidim, što mi to znači? Neću gledati, nešto si obrađivao u Photoshopu i sad mi prodaješ priču. Ma poludio si, daj. Slušam već godinama kako je želiš zaboraviti, kako si, eto, skoro prebolio tu priču, a ti onda dolaziš, udaraš s boka s najvećim nebulozama!
- Kažem ti da je istina. To je kao telekineza, to je dokazano.
I bio je to njihov posljednji razgovor. Zoki nije više imao namjeru družiti se s luđakom.
Godine su prolazile i nije više viđao Samira. Neki mu je poznanik rekao kako ga je vidio, pridružio se vehabitima, ili nekoj takvoj, sličnoj skupini, i sada s njima traži Boga. Kaže poznanik da sada nosi dugu bradu i da ga nije prepoznao. Pogled mu je bio negdje daleko i činio se kao potpuno druga osoba. Zokiju je malo bilo žao zbog toga, ali je sebe uvjerio da je čak oduvijek i osjećao da će Samir nekako tako slično završiti.
A onda, jednog dana, Zoki je ustao i nije se osjećao dobro. Osjećao je da je svijet oko njega negdje daleko. Vidio je mutno. Gledao je u zid preko puta kreveta i nije ga mogao fokusirati. Zvukovi izvana čuli su se onako kao kada ih se sluša pod vodom. Sjeo je u krevetu i promatrao šare na prekrivaču koje su se kretale poput zmijica. U glavi mu je postajalo tiho i zabio ju je u šake.
Držao je neko vrijeme glavu u šakama i pokušao doći k sebi. Bez uspjeha. Odmaknuo je šake od lica i vidio to. Odnosno nije vidio. Sledio se od straha. Ukočeno je gledao, s knedlom u grlu svoje ruke. Bile su prozirne. Kroz njih vidio je šare na krevetu kako se komešaju.
Zoki je nestajao. Polako, poput sjećanja. Ali sigurno. Još malo i postat će samo šara na prekrivaču. Samir nikada nije prestao zaboravljati.
