Snaga volje

- Nije normalan, bilo je prvo što je Zoki pomislio kada mu je ovaj ispričao, - mislim, ako stvarno misliš da ću u to povjerovati, onda..., nije uspio dovršiti.
- Ali istina je, rekao je Samir, istina je.
Priča je glasila ovako. Samir je bio fotograf. Amaterski. Prodavao bi fotografije tu i tamo nekim dizajnerima ili Večernjem listu. Samir je volio Asju, i volio ju je jako, bila mu je djevojka i volio je raditi njezine portrete. A onda ga je Asja ostavila i Samir je upao u depresiju. Zoki bi ga tješio i govorio mu da zaboravi Asju. Dugo je to trajalo. A onda je Samir Asju zbilja i zaboravio. Rekao je tada Zokiju kako se zbilja trudio da je zaboravi, posjećivao je psihijatre, meditirao, jako se koncentrirao, posjećivao je i mistike, pricao i s dervišima, ukratko, zaboravio ju je. Prestajala je postojati u njegovom srcu i umu, kao da se nikada nije ni rodila. A onda je jednoga dana otkrio to.
- Kažem ti, rekao je Samir, stavio sam te CD-ove u kompjuter, čistio sam stol taj dan, i vidim, piše "Asja - portreti". Stavim u kompjuter, pokrenem Irfanwiev i tamo - samo slike stana, bez Asje, bez ičega njenoga, samo slike stolice, zida, kauča, prozora.
- Pa dobro, valjda se može to nekako objasniti., bio je uporan Zoki.
- Može. Valjda sam toliko želio da nestane, da je i nestala. Mislim, što su te slike, samo bitovi informacija, samo magnetski zapis. Ja sam toliko želo zaboraviti njezinu sliku i to se i dogodilo. I u stvarnosti. Nestala je, ne postoji, logično zar ne?
- Ma ti sereš.
- Pogledaj, evo!
- Pa i da vidim, što mi to znači? Neću gledati, nešto si obrađivao u Photoshopu i sad mi prodaješ priču. Ma poludio si, daj. Slušam već godinama kako je želiš zaboraviti, kako si, eto, skoro prebolio tu priču, a ti onda dolaziš, udaraš s boka s najvećim nebulozama!
- Kažem ti da je istina. To je kao telekineza, to je dokazano.
I bio je to njihov posljednji razgovor. Zoki nije više imao namjeru družiti se s luđakom.
Godine su prolazile i nije više viđao Samira. Neki mu je poznanik rekao kako ga je vidio, pridružio se vehabitima, ili nekoj takvoj, sličnoj skupini, i sada s njima traži Boga. Kaže poznanik da sada nosi dugu bradu i da ga nije prepoznao. Pogled mu je bio negdje daleko i činio se kao potpuno druga osoba. Zokiju je malo bilo žao zbog toga, ali je sebe uvjerio da je čak oduvijek i osjećao da će Samir nekako tako slično završiti.
A onda, jednog dana, Zoki je ustao i nije se osjećao dobro. Osjećao je da je svijet oko njega negdje daleko. Vidio je mutno. Gledao je u zid preko puta kreveta i nije ga mogao fokusirati. Zvukovi izvana čuli su se onako kao kada ih se sluša pod vodom. Sjeo je u krevetu i promatrao šare na prekrivaču koje su se kretale poput zmijica. U glavi mu je postajalo tiho i zabio ju je u šake.
Držao je neko vrijeme glavu u šakama i pokušao doći k sebi. Bez uspjeha. Odmaknuo je šake od lica i vidio to. Odnosno nije vidio. Sledio se od straha. Ukočeno je gledao, s knedlom u grlu svoje ruke. Bile su prozirne. Kroz njih vidio je šare na krevetu kako se komešaju.
Zoki je nestajao. Polako, poput sjećanja. Ali sigurno. Još malo i postat će samo šara na prekrivaču. Samir nikada nije prestao zaboravljati.