Oci nacije i kolijevke civilizacije, brend i Nova Europa

Perifraza je jedno zanimljivo retoričko sredstvo. Bliska je metonimiji, i izuzetno je korisna tj. popularna u novinarstvu npr. Perifraza se određuje kao skup (apozicija) koja se umeće na mjesto nekog drugog pojma, koristi se umjesto njega, a svima je jasno o čemu se tu radi. Vrlo često, smisao perifraze se mijenja ovisno o kontekstu.
Da pojasnim. Npr., "Markov trg" je metonimija koja je vrlo bliska perifrazi. Kad novinar napiše "Afera na Markovom trgu", svima je jasno da se misli na Vladu. Hrvatsku vladu. Recimo, i "prva dama" je metonimija bliska perifrazi, ali o kojoj se prvoj dami radi ovisi o kontekstu. Na primjer, u naslovu "Slučaj bivše prve dame pred zastarom" znači da će se Ankica Tuđman izvući.
Budući da se ovaj blog nekako samostalno razvija u više smjerova, koji i meni samom ostaju nepoznati, tako se ovaj posta odnosi najviše na upis Vrlo kratka antologija uvreda u hrvatskoj politici. Nekako sam se nadao da će čitatelji predložiti još koju, (čak sam i postavio anketu), ali nema veze. Mislim da bi ipak "jalnuški diletanti" s pravom trebali ponijeti naslov najjače uvrede. Naravno da je uvreda u politici bilo jako, jako puno. Međutim, meni su zanimljive one koje su "ušle u narod" (ući u narod=metonimija), koje se koriste u novinarstvu, u satiri i svakodnevnom govoru. Feral Tribune i spisateljska ekipa to tjednika su naravno majstori u prepoznavanju jezičnih inovacija hrvatske politike i majstori u korištenju tog jezika. Tako da je čitanje Ferala inspirativno s pozicije razmišljanja o jeziku.
Upravo odatle negdje kreće i priča o perifrazi.
Novinari vole perifrazu. U naslovima i podnaslovima posebno.
Ali samo su neke perifraze toliko popularne tj. toliko poznate i prihvaćene da se mogu koristiti samostalno. Npr. "balkanski krvnik" uglavnom, barem u hrvatskom jeziku, upućuje samo na jednu osobu. (Eto, ovdje nisam niti napisao njezino ime, ali svi znaju o kome se radi). Jednako tako, mnoge zemlje imaju nekoga koga zovu "otac nacije". Ali tu već treba postojati kontekst. U članku o Turskoj, pojam se odnosi na Ataturka, u članku o Americi na Georgea Washingtona, u članku o Hrvatskoj - na Franju Tuđmana. I tu stvari već postaju zanimljivije. Franjo Tuđman kao Otac Nacije koristi se ipak u sasvim određenom političkom kontekstu, čak stranačkom. Inače, može imati i blago ironičan prizvuk jer je toliko patetična perifraza koja sugerira devetnaestostoljetni spoznajni horizont. A kada onda Jakov Sedlar Tuđmana nazove (perifrazom) "Hrvatski George Washington", može mu samo dodatno naštetiti i otvoriti za viceve.
Isto tako, mnoge nacije, osim što imaju svoje dame i očeve, imaju i svoje kolijevke. I to je također vrlo zgodno. Sada aktualno Kosovo je "kolijevka srpstva", dok se za "kolijevku hrvatstva" natječu Hercegovina, Lika, Dalmacija, pa i Međimurje. Kolijevke zapadne civilazacije su Grčka ili Perzija. Tu nailazimo na problem jer, se simbolički uglavnom ne mičemo od kolijevke. Gdje je npr. škola civilizacije, ili radno mjesto civilizacije? (Usput, Joyce je u Uliksu Irsku nazvao "siva, upala pička svijeta".)
Eh, sad, o čemu se tu zapravo radi? Dobra perifraza je i stvar brandinga. Stvar brenda. Ukoliko proizvod postane toliko pooznat da mu je perifraza dovoljna za prepoznavanje, e onda je posao napravljen kako treba. "Lijepa naša" ili "Mala zemlja za veliki odmor", (ili "mala zemlja za velika sranja") su uspješni primjeri, ali ipak još uvijek lokalni. Kada postaneš "Azijski tigar" ili "Azijski div" onda si na konju. Iako i kao "Nova Europa" ne moraš proći loše. Bolje nego kao "Druga Europa" ili "Balkansko bure baruta".