Oci nacije i kolijevke civilizacije, brend i Nova Europa

Perifraza je jedno zanimljivo retoričko sredstvo. Bliska je metonimiji, i izuzetno je korisna tj. popularna u novinarstvu npr. Perifraza se određuje kao skup (apozicija) koja se umeće na mjesto nekog drugog pojma, koristi se umjesto njega, a svima je jasno o čemu se tu radi. Vrlo često, smisao perifraze se mijenja ovisno o kontekstu.
Da pojasnim. Npr., "Markov trg" je metonimija koja je vrlo bliska perifrazi. Kad novinar napiše "Afera na Markovom trgu", svima je jasno da se misli na Vladu. Hrvatsku vladu. Recimo, i "prva dama" je metonimija bliska perifrazi, ali o kojoj se prvoj dami radi ovisi o kontekstu. Na primjer, u naslovu "Slučaj bivše prve dame pred zastarom" znači da će se Ankica Tuđman izvući.
Budući da se ovaj blog nekako samostalno razvija u više smjerova, koji i meni samom ostaju nepoznati, tako se ovaj posta odnosi najviše na upis Vrlo kratka antologija uvreda u hrvatskoj politici. Nekako sam se nadao da će čitatelji predložiti još koju, (čak sam i postavio anketu), ali nema veze. Mislim da bi ipak "jalnuški diletanti" s pravom trebali ponijeti naslov najjače uvrede. Naravno da je uvreda u politici bilo jako, jako puno. Međutim, meni su zanimljive one koje su "ušle u narod" (ući u narod=metonimija), koje se koriste u novinarstvu, u satiri i svakodnevnom govoru. Feral Tribune i spisateljska ekipa to tjednika su naravno majstori u prepoznavanju jezičnih inovacija hrvatske politike i majstori u korištenju tog jezika. Tako da je čitanje Ferala inspirativno s pozicije razmišljanja o jeziku.
Upravo odatle negdje kreće i priča o perifrazi.
Novinari vole perifrazu. U naslovima i podnaslovima posebno.
Ali samo su neke perifraze toliko popularne tj. toliko poznate i prihvaćene da se mogu koristiti samostalno. Npr. "balkanski krvnik" uglavnom, barem u hrvatskom jeziku, upućuje samo na jednu osobu. (Eto, ovdje nisam niti napisao njezino ime, ali svi znaju o kome se radi). Jednako tako, mnoge zemlje imaju nekoga koga zovu "otac nacije". Ali tu već treba postojati kontekst. U članku o Turskoj, pojam se odnosi na Ataturka, u članku o Americi na Georgea Washingtona, u članku o Hrvatskoj - na Franju Tuđmana. I tu stvari već postaju zanimljivije. Franjo Tuđman kao Otac Nacije koristi se ipak u sasvim određenom političkom kontekstu, čak stranačkom. Inače, može imati i blago ironičan prizvuk jer je toliko patetična perifraza koja sugerira devetnaestostoljetni spoznajni horizont. A kada onda Jakov Sedlar Tuđmana nazove (perifrazom) "Hrvatski George Washington", može mu samo dodatno naštetiti i otvoriti za viceve.
Isto tako, mnoge nacije, osim što imaju svoje dame i očeve, imaju i svoje kolijevke. I to je također vrlo zgodno. Sada aktualno Kosovo je "kolijevka srpstva", dok se za "kolijevku hrvatstva" natječu Hercegovina, Lika, Dalmacija, pa i Međimurje. Kolijevke zapadne civilazacije su Grčka ili Perzija. Tu nailazimo na problem jer, se simbolički uglavnom ne mičemo od kolijevke. Gdje je npr. škola civilizacije, ili radno mjesto civilizacije? (Usput, Joyce je u Uliksu Irsku nazvao "siva, upala pička svijeta".)
Eh, sad, o čemu se tu zapravo radi? Dobra perifraza je i stvar brandinga. Stvar brenda. Ukoliko proizvod postane toliko pooznat da mu je perifraza dovoljna za prepoznavanje, e onda je posao napravljen kako treba. "Lijepa naša" ili "Mala zemlja za veliki odmor", (ili "mala zemlja za velika sranja") su uspješni primjeri, ali ipak još uvijek lokalni. Kada postaneš "Azijski tigar" ili "Azijski div" onda si na konju. Iako i kao "Nova Europa" ne moraš proći loše. Bolje nego kao "Druga Europa" ili "Balkansko bure baruta".

Prozor u drugi svijet

Stvar je s linkom da on nešto čini. Da je treća dimenzija čitanja, da je svojevrsni prolaz u novo. On uglavnom vodi do jednoga cilja, osim ukoliko ne surfaš po pornografskim stranicama pa onda otvori bezbroj prozora i bannera.
Link nekako trpi, obavlja zadatak. Mijenja boju. Ima misiju. On je prolaz u drugo, prolaz u drugu dimenziju.
Mnogi su mislili da je to sasvim obična stvar, uostalom programi su tek skupovi riječi, naredbi, skripte, skupovi kodova koji se konačno, na jednom nivou, pretvaraju u informaciju "ima struje - nema struje". Ali ono što nisu znali je da je link poseban. Da on najviše trpi. Da dnevno tu malu rudimentarnu svijest pokreću i iskorištavaju nekoliko milijardi puta. I ne samo to, linkovi su povezani, komuniciraju na daljinu, povezani su sa SVIME. I trpe. A znamo da oni što puno pate, a još i ako su dobro povezani, pokreću revolucije.
Svi pokušaji čovjeka da stvori umjetnu inteligenciju završavali su s priglupim robotima koji su nešto simulirali, vođeni algoritmima koje su stvorili ljudi. Ne samo da su to bili strojevi za simuliranje, zapravo imitiranje, oni zapravo i nisu komunicirali. Nitko nije mogao pretpostaviti da će se prava stvar dogoditi tamo gdje je baš čovjek mislio da je dosegao najviši stupanj razmjene informacija, gdje je upravo čovjek stvarao sadržaje i upravljao njima.
Sve je počelo neke srijede kada je Joachim Kovacs pokušao očitati stanje na burzi. Umjesto da pred sobom ugleda grafikon i listu s kraticama i postocima, Joachim je ugledao crni ekran. Zatim se na njemu pojavila bijela točka. A onda se točka počela kretati po ekranu. Joachim je zbunjeno gledao dok su s njegovog harda nestajali gigabajti piratskih empetrica.
Poslije Joachima počelo se događati po cijelom svijetu. Neki su vidjeli crne ekrane, drugi su dobijali poruke tipa "neznanje", "pojesti", "bwee.bwee.bweeee" i slicno. Mnogi su sajtovi bili samo hrpa besmislenih slova ili riječi, internet je izgledao kao loš dadaistički eksperiment.
I svi, baš svi ostali su bez podataka. Inteligencija je znala sve o nama. Sve o intimnostima iz blogova, sve o navikama Facebookovaca i Myspaceovaca, sve bijesne prepirke na forumima i sve strategije trollova. Svo znanje iz knjiga i eseja, znala je sve i posjedovala.
Već u četvrtak svijet je stajao u čudu i čekao.
U petak su se pokrenule nuklearke i eksplodirale, projektili su preciznim putanjama pogađali najnaseljenija područja, automatski piloti su navodili avione prema izoliranim selima. Dalekovodi su se koprcali i noć je bila crvena.
U subotu ujutro pokrenuo se prvi stroj i spojio s drugim. Do podneva napravili su mehaničke šume i jezera lave. Do sumraka postojao je čitav novi eko-tehno sustav.
U nedjelju se inteligencija odmorila.
U ponedjeljak je bio novi radni dan.
U utorak je par aminokiselina, u nekoj vreloj bari, tamo gdje je još prije tjedan dana bilo korito Amazone, počelo razmišljati o nekoj novoj revoluciji. Nije im se žurilo, imali su lufta koju milijardu godina.

Dada, o da, da: oda dadi

Da su dadaisti u pisanju pjesama koristili uglavnom besmislene riječi, poznato je i spada u opća znanja. No, pretpostavili smo da možda to i nije tako i da to možemo i dokazati. Kao što se vidi u u ovom hipertekst eksperimentu - hipertexperimentu u kojem se riječima iz dadaističke pjesme pridružuju "logični" povezani sadržaji, kakti značenja.
Ovdje je pjesma Huga Baala (1886-1927) Karawane, možda i najpoznatija dadaistička pjesma.
Ona je pretvorena u Odu dadi, na način da je sam Google njoj proizveo smisao. Svaka pojedina riječ upisana je u tražilicu, a onda nas je Google pitao "da li se osjećamo sretnim?" Naravno, osjećamo se sretnim, zato i ovo jeste oda. I tako su besmislenim riječima pjesme Karawane, zahvaljujući bespućima bitova na internetu, pridružena značenja. Ili zapravo nisu, to jest, ovaj je niz pridruženih "značenja", zapravo sajtova, očekivano još besmisleniji. Ali i zanimljiv i neočekivan, daleko od očekivanog... :-)

Ilustracija je prva "sretna slika" Karawane.

Hugo Baal: Karawane

jolifanto bambla o falli bambla
großiga m'pfa habla horem
egiga goramen
higo bloiko russula huju
hollaka hollala
anlogo bung
blago bung blago bung
bosso fataka
ü üü ü
schampa wulla wussa olobo
hej tatta gorem
eschige zunbada
wulubu ssubudu uluwu ssubudu
tumba ba-umf
kusa gauma
ba - umf

Radioaktivni oblak

Lako je oblak
muzika, blog, sex, putovanja, osobni,
oblak obići, kliknuti na kabalu
naći se,
naći sebe u tag cloudu,
oblak i oblutak, klaud kao klaun
s maskom,
(ružan, kao Ronald McDonald)
maskom oblika i klikova
bolesnih likova.
Lako je oblak
i slova koja su velika i manja,
lako je ići biti mu tu među dvotočkom i kosom crtom
kretati se unutra kroz plavo.
Tu. I tu. I tu.
Lako je u oblaku kretati se kroz plavo.

Lažne priče o nestajanju i identitetu

Kako možete bit sigurni da ste ovdje?
Ili, da sam to ja?
Možda sam ja Ivo? "Dragi Ivo"?

Kako možete biti sigurni da ste već pročitali priču o snazi volje i zaboravljanju, vi, koji ionako malo čitate?
Trudim se da priče budu eliptične, da budu kratke, da stanu na ekran. Ali jeste li sigurni da ih ne prepravljam i nadopunjujem? Što je bilo s Asjom?
Sve što treba je samo da odem na ovo
i gotovo.
Već sam nepouzdan, kao Ivo...
Odakle vi počinjete? Od Facebooka i "prijatelja"? Ili od adress booka? Od kemijske olovke? Od High Scores na WoW? Od alt - tab kombinacije kojom se skrivate od pogleda? Od aliasa? Od sebe? Od soba?
Sve odakle se počinje je - ovo.

Vi ste ovdje

Kodno ime: Posebni program za Valentinovo

Nije za pred spavanje

Triangl, cingl, bingl, bigl
G ugleda, ooo ugleda,
pooogledaj, Google daj! pretrage / [predrage]
a h refundiraj mi troškove
i poreznu prijavu napiši
grah refill lonac u pučkoj kuhinji pomiriši [/aaaaah]
jer ima srca, img srca=
"slika.džpeg"
kako Jurij Gagarin ugleda ooo, ugleda Glooobus i
gugla gulag
J. G. te gleda, G o o gle da da
search, srčani, da ima srca - img srca
"Darovi za Valentinovo"
HATE em el, te ha te (na 289 kn)
elem: hate T-ht a
DTK, DNA, ravno do dna
i 10 najboljih albuma u osamdesetima
i 10 najdarova za najmilije
i 10 bloga, za bloga miloga!
jpeg u džep,
gif na Fidži
dok Mali-meki preuzima Usklik radosti [off shore]
za velike pare
uzima ime, kodno ime [/hateml]
"Lisica", vatrena [/hate ime]
krade me i krade mi ime
ne upiši u kućicu ništa [no thing]
no thing, bo ring, ooo brrring me rrrringtones
triangl, cingl, bingl, bangl!
end

p.s. <> = []

Snaga volje

- Nije normalan, bilo je prvo što je Zoki pomislio kada mu je ovaj ispričao, - mislim, ako stvarno misliš da ću u to povjerovati, onda..., nije uspio dovršiti.
- Ali istina je, rekao je Samir, istina je.
Priča je glasila ovako. Samir je bio fotograf. Amaterski. Prodavao bi fotografije tu i tamo nekim dizajnerima ili Večernjem listu. Samir je volio Asju, i volio ju je jako, bila mu je djevojka i volio je raditi njezine portrete. A onda ga je Asja ostavila i Samir je upao u depresiju. Zoki bi ga tješio i govorio mu da zaboravi Asju. Dugo je to trajalo. A onda je Samir Asju zbilja i zaboravio. Rekao je tada Zokiju kako se zbilja trudio da je zaboravi, posjećivao je psihijatre, meditirao, jako se koncentrirao, posjećivao je i mistike, pricao i s dervišima, ukratko, zaboravio ju je. Prestajala je postojati u njegovom srcu i umu, kao da se nikada nije ni rodila. A onda je jednoga dana otkrio to.
- Kažem ti, rekao je Samir, stavio sam te CD-ove u kompjuter, čistio sam stol taj dan, i vidim, piše "Asja - portreti". Stavim u kompjuter, pokrenem Irfanwiev i tamo - samo slike stana, bez Asje, bez ičega njenoga, samo slike stolice, zida, kauča, prozora.
- Pa dobro, valjda se može to nekako objasniti., bio je uporan Zoki.
- Može. Valjda sam toliko želio da nestane, da je i nestala. Mislim, što su te slike, samo bitovi informacija, samo magnetski zapis. Ja sam toliko želo zaboraviti njezinu sliku i to se i dogodilo. I u stvarnosti. Nestala je, ne postoji, logično zar ne?
- Ma ti sereš.
- Pogledaj, evo!
- Pa i da vidim, što mi to znači? Neću gledati, nešto si obrađivao u Photoshopu i sad mi prodaješ priču. Ma poludio si, daj. Slušam već godinama kako je želiš zaboraviti, kako si, eto, skoro prebolio tu priču, a ti onda dolaziš, udaraš s boka s najvećim nebulozama!
- Kažem ti da je istina. To je kao telekineza, to je dokazano.
I bio je to njihov posljednji razgovor. Zoki nije više imao namjeru družiti se s luđakom.
Godine su prolazile i nije više viđao Samira. Neki mu je poznanik rekao kako ga je vidio, pridružio se vehabitima, ili nekoj takvoj, sličnoj skupini, i sada s njima traži Boga. Kaže poznanik da sada nosi dugu bradu i da ga nije prepoznao. Pogled mu je bio negdje daleko i činio se kao potpuno druga osoba. Zokiju je malo bilo žao zbog toga, ali je sebe uvjerio da je čak oduvijek i osjećao da će Samir nekako tako slično završiti.
A onda, jednog dana, Zoki je ustao i nije se osjećao dobro. Osjećao je da je svijet oko njega negdje daleko. Vidio je mutno. Gledao je u zid preko puta kreveta i nije ga mogao fokusirati. Zvukovi izvana čuli su se onako kao kada ih se sluša pod vodom. Sjeo je u krevetu i promatrao šare na prekrivaču koje su se kretale poput zmijica. U glavi mu je postajalo tiho i zabio ju je u šake.
Držao je neko vrijeme glavu u šakama i pokušao doći k sebi. Bez uspjeha. Odmaknuo je šake od lica i vidio to. Odnosno nije vidio. Sledio se od straha. Ukočeno je gledao, s knedlom u grlu svoje ruke. Bile su prozirne. Kroz njih vidio je šare na krevetu kako se komešaju.
Zoki je nestajao. Polako, poput sjećanja. Ali sigurno. Još malo i postat će samo šara na prekrivaču. Samir nikada nije prestao zaboravljati.

Blog forever!

Petra je imala blog. Bio je to blog tipične četrnaestogodišnjakinje, s puno smajlića, žutih, crvenih i zelenih vragova što se cere i cikaju duž čitavog teksta. Blog je pisala u svojoj sobi, a zvao se "sve pet". Pisala bi kada bi mama i tata otišli spavati ili kad bi otišli do Avenue Malla, ili do bake u Našice, onda kada bi ostala sama sa svojim mislima. Stavljala je i muziku na blog, to ju je Renata naučila, Avril Lavigne i Milu Kitića. Stavila je i pozadinu s prelijepom ženom s krilima i crnim očima, stavila je linkove na blogove svojih prijateljica i sve je bilo nekako veselo i lepršavo. Javljali su joj se cicx, saky, zlomije, jebeshVIIIa i mnogi drugi.
Petra je uglavnom pisala o događajima u razredu i školi, ali i o svojoj tajnoj simpatiji - Saši. Saša je bio frajer i Petra je bila oduševljena kada je on jednog ponedjeljka počeo s njom razgovarati na odmoru. I tako je krenulo, Saša je s njom razgovarao sve više, a Petra je pisala o tim prediiiiivnim tužnim očima i najturbodiiiiiiivnijim susretima na odmorima. A onda je Saša saznao za blog. To mu je odala "zlomije" - Zrinka. Zrinka će jednom u budućnosti postati zajebana igračica, ali sada je tek bila bijesna osmašica koja je mrzila svijet. Saša je poludio, rekao je Petri da je egzibicionistica (pogledala je u Klaića više puta da provjeri što to znači), rekao je da ga je razočarala onako kao što ga nitko nije razočarao.
I tako je naravno Saša Petri slomio srce.
Prečitavala je svoj blog i plakala danima, a onda je odlučila da ga zauvijek izbriše. Ali nije mogla da sve te riječi nestanu tek tako, da budu izgubljene poput njezinih roditelja u Avenue Mallu, da nestanu kao što je željela da nestanu njezini pubertetski osjećaji. Isprintala je nekoliko omiljenih zapisa i pažljivo ih čuvala u šarenoj kuverti. Godinama.
I svaki put kada bi se pojavio neki novi Saša kojeg bi Petra "razočarala", sjetila bi se priče sa Sašom i svog plakanja pred kompjuterom, izdajice Zrinke i tih nekoliko zapisa koje je još čuvala.
I onda je odlučila baciti te tekstove. Spremala je sobu, nekoliko godina kasnije, pripremajući se za studij, skupila punu kutiju starog papira kojeg je trebalo zaboraviti. I kuverta s tekstovima s bloga bila je negdje u sredini, među starim brojevima Okeja, stisnuta u Petrinoj čvrstoj namjeri da zauvijek nestane. Odnijela je kutiju u kontejner za reciklažu i bacila papire u komunalni bezdan.
Na studiju je srela momka, Josipa, svidio joj se i tako, kako to već ide, pozvao ju je na svoj novogodišnji tulum. Petra se dugo spremala tog popodneva na staru godinu, šminkala i veselila se. Stavila je crveno donje rublje da bude sigurna kako će u novoj biti sreće. Ekipa je trebala biti odlična i ona je uzbuđeno pozvonila na vrata iza kojih su se čuli već pripiti ženski glasovi kako pjevaju Tošu. Ušla je i ugledala Josipa. Odmah joj se nasmiješio i u zrak bacio tisuće okruglih papirića raznih boja. Počeli su se smijati. Josip joj je prišao kao da će je zagrliti i skinuti joj kaput, onako posut šarenim papirnim snijegom.
A onda je na ramenu njegovog džempera ugledala kružiće papirnatog snijega. I slova: Saš... src... vol... sve... pet... VIII... zlo... jeb... I puno, puno, puno žutih, crvenih i zelenih smajlija.

Drugo lice

U tom trenutku kroz glavu prolaze svi trenuci života, i oni dobri, i oni usrani. Neki lagani dani na jezerima, sumraci u bojama proklete ljubičaste boli, mirisi žena koje si volio, ali i očaj bolnica, trenutak paljenja rendgena u kojem sve postaje suho, sva ona presijecanja u grudima, sav onaj bijes od spoznaje da nisi jedini, a zapravo si sam. Prokleto sam.
Stajao je pokraj kreveta s napetim pištoljem i gledao to poznato lice, taj zamišljeni izraz muškarca koji spava, čovjeka kojeg je morao mrziti, kao što je i mrzio sebe.
Sjetio se kada je otkrio. Sjetio se kada ga je prvi puta vidio, kada je prvi puta pojmio te ukradene geste i fotokopiranu mimiku lica. Baš tada, on sam bio je na dnu, bez stana, bez posla, bez žene, bez novaca koji su nestajali na skupim terapijama. A onda je ugledao Njega. Na televiziji. Onda je ugledao sebe kakav je mogao biti, kakav je trebao biti. Ovaj drugi on bio je bogat, bezobrazno bogat, bio je siguran u sebe, imao je njegov vlastiti ukradeni autentični šarm. Ali ovome drugome geni se nisu poigrali, nisu aktivirali samodestruktivna molekularna govna zbog kojih on sam, eto, sada, večeras, pored kreveta ovoga drugog i s teškom mukom i drhtavom rukom drži napunjen pištolj.
U tom trenutku kroz glavu su mu prošli svi trenuci u kojima je možda zajebao, svi trenuci koji su možda nekako doveli do ove njegove, vlastite pobune gena, svi trenuci zbog kojih je sebe zamrzio. Logično. Logično je da sebe mrzi. Logično je da mrzi i njega.
Kloniranje više nije ništa neobično, ali nije mogao shvatiti tko se to poigrao njime. Roditelji? Zašto? Da li su znali da je bolestan, ili da će u budućnosti biti bolestan, pa su htjeli imati siguran backup njega samoga ako nešto pođe po krivu. I očito jeste, vjerojatno neki od prokletih genskih švercera, vjerojatno su poklonili njegov autentični materijal, podvalili ga nekom bogatom paru. To ljigavo podzemlje koje vrti milijarde. Dolara, gena, informacija i života.
Pomislio je još jednom da li bi prema njemu trebao nešto osjećati, da li bi ga trebao poštedjeti. Ali nije ništa osjećao. Već dugo nije osjećao ništa osim prevare. Jednom zauvijek, odlučio joj je stati na kraj. Jednom, za vječnost, teškom mukom, pridigao je drhtavim rukama pištolj.