Blog forever!

Petra je imala blog. Bio je to blog tipične četrnaestogodišnjakinje, s puno smajlića, žutih, crvenih i zelenih vragova što se cere i cikaju duž čitavog teksta. Blog je pisala u svojoj sobi, a zvao se "sve pet". Pisala bi kada bi mama i tata otišli spavati ili kad bi otišli do Avenue Malla, ili do bake u Našice, onda kada bi ostala sama sa svojim mislima. Stavljala je i muziku na blog, to ju je Renata naučila, Avril Lavigne i Milu Kitića. Stavila je i pozadinu s prelijepom ženom s krilima i crnim očima, stavila je linkove na blogove svojih prijateljica i sve je bilo nekako veselo i lepršavo. Javljali su joj se cicx, saky, zlomije, jebeshVIIIa i mnogi drugi.
Petra je uglavnom pisala o događajima u razredu i školi, ali i o svojoj tajnoj simpatiji - Saši. Saša je bio frajer i Petra je bila oduševljena kada je on jednog ponedjeljka počeo s njom razgovarati na odmoru. I tako je krenulo, Saša je s njom razgovarao sve više, a Petra je pisala o tim prediiiiivnim tužnim očima i najturbodiiiiiiivnijim susretima na odmorima. A onda je Saša saznao za blog. To mu je odala "zlomije" - Zrinka. Zrinka će jednom u budućnosti postati zajebana igračica, ali sada je tek bila bijesna osmašica koja je mrzila svijet. Saša je poludio, rekao je Petri da je egzibicionistica (pogledala je u Klaića više puta da provjeri što to znači), rekao je da ga je razočarala onako kao što ga nitko nije razočarao.
I tako je naravno Saša Petri slomio srce.
Prečitavala je svoj blog i plakala danima, a onda je odlučila da ga zauvijek izbriše. Ali nije mogla da sve te riječi nestanu tek tako, da budu izgubljene poput njezinih roditelja u Avenue Mallu, da nestanu kao što je željela da nestanu njezini pubertetski osjećaji. Isprintala je nekoliko omiljenih zapisa i pažljivo ih čuvala u šarenoj kuverti. Godinama.
I svaki put kada bi se pojavio neki novi Saša kojeg bi Petra "razočarala", sjetila bi se priče sa Sašom i svog plakanja pred kompjuterom, izdajice Zrinke i tih nekoliko zapisa koje je još čuvala.
I onda je odlučila baciti te tekstove. Spremala je sobu, nekoliko godina kasnije, pripremajući se za studij, skupila punu kutiju starog papira kojeg je trebalo zaboraviti. I kuverta s tekstovima s bloga bila je negdje u sredini, među starim brojevima Okeja, stisnuta u Petrinoj čvrstoj namjeri da zauvijek nestane. Odnijela je kutiju u kontejner za reciklažu i bacila papire u komunalni bezdan.
Na studiju je srela momka, Josipa, svidio joj se i tako, kako to već ide, pozvao ju je na svoj novogodišnji tulum. Petra se dugo spremala tog popodneva na staru godinu, šminkala i veselila se. Stavila je crveno donje rublje da bude sigurna kako će u novoj biti sreće. Ekipa je trebala biti odlična i ona je uzbuđeno pozvonila na vrata iza kojih su se čuli već pripiti ženski glasovi kako pjevaju Tošu. Ušla je i ugledala Josipa. Odmah joj se nasmiješio i u zrak bacio tisuće okruglih papirića raznih boja. Počeli su se smijati. Josip joj je prišao kao da će je zagrliti i skinuti joj kaput, onako posut šarenim papirnim snijegom.
A onda je na ramenu njegovog džempera ugledala kružiće papirnatog snijega. I slova: Saš... src... vol... sve... pet... VIII... zlo... jeb... I puno, puno, puno žutih, crvenih i zelenih smajlija.