Hilarije Spock i posljednja objava

Uokolo i naokolo, po zemljanom putu i njivama bez horizonta koračao je poreznik Hilarije u potrazi za kućom ili zrakomlatom (nije helikopter, kako će se vidjeti). Podzemlje je radilo punom parom; smjerne male gujavice i grabežljive krtice natjecale su se s mravima u toj beskonačnoj evolucijskoj trci. Samo je Hilarije Spock bio izvan tog zatvorenog i začaranog kruga prirodne darvinijanske nužnosti. On je bio besmrtan. On je bio poslanik Onoga. Ali se ovoga trenutka izgubio. Na beskrajnim oranicama Velike Travnate Zaravni (na slici). Pogledom na svoj ručni sat ustanovio je nekoliko stvari: prvo, da tu korača punih šesnaest sati, drugo, da se sunce za to vrijeme jedva pomaklo sa svog mjesta na horizontu, i treće da nije za to vrijeme susreo nikoga, za što mu zapravo i nije trebao ručni sat ali je on volio razmišljanje obaviti u hipu, da bi se mogao zatim posvetiti drugim aktivnostima. Koračanju ledinama naprimjer.

Baš kada je završio s misaonim radom ili štogod da je to bilo, neka sjena zatamni nebo. Pojavi se Njegova dugačka brada i Hilarije Spock odmah pomisli: “Spašen sam!” Ali prekasno. On ga nije čuo. Hilarije svuče čizme i počne ih bacati prema nebu, ne bi li ga On primijetio. Ali zrakomlatna brada njegovoga šefa odjezdila je tamo gore rijetkim oblacima. Hilarije se oćuti sam i prvi put u svojoj povijesti on poželi da je smrtan, da ga nije u toj drugoj trci vječnoga usuda dopala služba onoga koji ubire vječni životni porez tim blesavim smrtnim stvorenjima.

Prolazio sam kasnije tom cestom na traktoru vlastite proizvodnje na kojega sam jako ponosan. Bilo je to mnogo kasnije, uuu, deset godina možda, tko zna. Crvi i mravi sa početka priče bili su izjeli tijelo tog nekoga Hilarija koji je očito bio smrtan. Ili mu se valjda želja i ispunila.! Pa nije ni čudo kada je radio za Njega! A priču sam izmislio i zbog toga me nije stid. Težak je i dosadan život nas seljaka sa stepa i moramo si vrijeme i dosadu prekraćivati kojekakvim pizdarijama pa i ovakvim besmislicama. Nekad dođu oni s televizije pa nas slikaju i ja im ispričam neku laž. Kažu mi da će to mnogo ljudi vidjeti. Ja neću, a istini za volju, nisam nikad ni vidio puno ljudi otkad sam živ. Tu i tamo tek kada je neki rat.
A ti sada lijepo zapiši, i onda se najedi, pa ćemo u krpe! Marija dušo, zagasi deder taj tranzistor!