Priča o Velikom B.

Veliki B. se probudio nakon četiri sata. Oddžogirao je svoju polusatnu rutu i istuširao se toplim mlazom. Sišao je s druge etaže i pogledao prema gradu.
Postojao je niz osjećaja, niz kemijskih reakcija iz hipotalamusa Velikoga B.
Ponos, odlučnost, inat, usmjerenost, uzbuđenje, prkos i brzi tok misli, tok slika prijašnjega dana, tok nekih riječi i naglasaka, tok adrenalina, tok pravednosti. Postojale su i vizije u glavi Velikoga B.
Veliki B. bio je velik. I njegov je stan bio velik. U njega je mogao stati i namjernik koji se nije imao gdje okupati pa ga je Veliki B. pozvao sebi. A on, Veliki B. trebao je možda biti odgovoran za nesretnog Namjernika, ali kako si je mogao dopustiti da se za nešto osjeća krivim? Kako, kada sada uživa u radu svoga hipotalamusa bez greške. Kako, kada sada dok gleda grad osjeća ponos, odlučnost, inat... uzbuđenje... Kako, kada je tako velik.
A Gospođa Rogulj nije htjela iseliti iz svog stana. To je bio njezin stan i voljela je gledati ljude kako ulaze u kino. U tom je stanu posljednji put vodila ljubav sa svojim suprugom. Prije rata. Prije nego su počele noćne more, prije bolinice, prije pucnja u devet sati ujutro, one srijede. Ona je voljela gledati kako u proljeće prodaju narcise.
Velikom B. se prispavalo kada se sjetio mirisa narcisa. Vratio se u kupatilo, počelo je svitati. Iz ormarića je uzeo dvije plave tablete i pogledao se. Pridignuo je dlanom podočnjake i gledao se neko vrijeme. Pustio je niz slika i glasova. Čuo je kako viču u glavi. Pomislio je kako su možda u pravu u jednom: "Gradonačelniče, naspavajte se."