Špijunska afera Katice H.

Nekoliko je stanodavaca mrzilo tog čovjeka. Ne da je bio glasan ili bezobrazan, dapače, plaćao je na vrijeme, imao posao, nije imao kredita, nije pio i priređivao tulume, ali, nešto je bilo u njemu što je svima smetalo. Nekako nedefinirano, nešto u tome kako je "nosio stan".
Čim bi ušao u prostoriju, ona bi se izobličila, izgledala je kao tijesno odijelo, njegovi pokreti nisu pripadali tu. I svakoga je to mučilo, iako su oni manje senzibilni odmahivali glavom na bilo kakvu čudnu ili neprirodnu pomisao i radije razmišljali o mogućnosti dizanja rente.
Ali ne i Katica H. Katica je bila stara garda. Katičino radno mjesto bio je prozor, ona je iskustvom predatora znala pronaći ono mjesto iza zavjesa gdje bi bila nevidljiva i odakle je mogla promatrati kako se susjeda Jana kao tobože slučajno dodirne podlakticom sa susjednom Martinom i znala bi da "ima nešto između njih". Ona je znala što susjeda Marta kupuje svakoga četvrtog tjedna i kako test za trudnoću skriva između karfiola i celera i znala je zašto pušta vodu u jedan ujutro. Da bi prigušila uzdahe.
Tako da nije mogla a da se nezapita što je čudno kod toga bankovnog službenika.
- Ma, reci ti meni, je li tebi ovaj moj čudan?, upitala je Vjeru, svoju najbolju i najgoru prijateljicu.
- Svi su oni čudni, odgovorila je Vjera zagonetno i dala joj materijala za razmišljanje.
Nije to mogla samo tako pustiti i dopustiti. Kopkalo ju je to dok je Martin muž puštao vodu, dok je Mujo lupao po stepenicama, dok je motrila na tinejdžere koji si u parkiću pokazuju nekakve filmove na mobitelima. Tu je bilo nešto čudno, i ona je odlučila nešto poduzeti. Goran!
Goran je bio njezin nećak, nije ga voljela, ali joj je sada trebao. Goran nije znao s ljudima, najvjerojatnije zbog svoje majke, Katičine sestre koja je imala magičnu moć ušutkivanja ljudi oko sebe. Ali Goran je znao s aparatima, rekli bismo mi gadgetima, i radio je u trgovini računalne opreme.
Goran joj je objasnio kako se koristi kamerica. Ušla je jednog prijepodneva i sakrila je u duft lampu. Goran joj je povezao bežično, kamericu s laptopom. Nije znala što je to laptop i kako se s tim radi pa ga je držala stalno upaljenog, na okruglom stolu, na stolnjaku od čipke.
I onda je čekala. Satima. Buljila je u ekran i u sobu koja se nije micala. Nije ju zanimalo što su vani zaškripale kočnice i što su se Edna i Kemo popičkarali na stubištu. Čekala je i čekala. Da se Ovaj vrati s posla. U 17 i 17 on je ušao, otišao do sobe, pojeo neke kekse, otišao u sobu i vratio se u nekakvoj tuti. Radnu stolicu dovezao je do sredine sobe, približio stol i onda se počeo čudno ponašati. Rukama je prelazi preko stola, rukom bi si dirao sisu. Pa bi ustao, nekome nešto objašnjavao, pa krenuo u čučanj do poda, pa iz čučnja na drugoj strani sobe, pa bi počeo skakutati i dirati sisu. Držao je ramena visoko i stvarno nije uopće izgledao kao da je u sobi već negdje ko zna gdje. Skakutao je, lamatao, gledao u neke staklenke, objašnjavao nekome nešto, držao se ponosno i pametno.
Čudo, svjetsko čudo. Isuseimarijo, pa ovaj je lud!
Sada je tek to postala opsesija i gledala bi sličan program svakoga dana. Već nije mogla spavati, već je propustila i vidjeti i komentirati kada je policija došla po Drobnjaka, a takvo si što nije mogla dopustiti.
- Gorane, trebam i mikrofon. Bez žice, isto tako. Budem ga stavila u duft lampu.
Toga je popodneva bila vrlo uzbuđena. Nije ni kavu popila i samo je čekala. Novi zvučnici stajali su priljubljeni uz njezine uši.
Stigao je u 17 i 23 i sve je išlo kao i tjednima prije. Čula ga je kako odlazi u sobu, a zatim je stavio neku svečanu muziku, nešto sa puno truba i fanfara. Obučen u tutu, privukao je stolicu, privukao je stol, muzika se stišala i onda je čula:
- Number two, usporite iz warpa, commander Data podaci o uređaju za skrivanje, Commander Worf, otvorite kanal, neka čuje ova Romulanska bagra: "Govori kapetan Picard! Nalazite se u prostoru Federacije, molim hitno iznesite svoje namjere..."