Oci nacije i kolijevke civilizacije, brend i Nova Europa

Perifraza je jedno zanimljivo retoričko sredstvo. Bliska je metonimiji, i izuzetno je korisna tj. popularna u novinarstvu npr. Perifraza se određuje kao skup (apozicija) koja se umeće na mjesto nekog drugog pojma, koristi se umjesto njega, a svima je jasno o čemu se tu radi. Vrlo često, smisao perifraze se mijenja ovisno o kontekstu.
Da pojasnim. Npr., "Markov trg" je metonimija koja je vrlo bliska perifrazi. Kad novinar napiše "Afera na Markovom trgu", svima je jasno da se misli na Vladu. Hrvatsku vladu. Recimo, i "prva dama" je metonimija bliska perifrazi, ali o kojoj se prvoj dami radi ovisi o kontekstu. Na primjer, u naslovu "Slučaj bivše prve dame pred zastarom" znači da će se Ankica Tuđman izvući.
Budući da se ovaj blog nekako samostalno razvija u više smjerova, koji i meni samom ostaju nepoznati, tako se ovaj posta odnosi najviše na upis Vrlo kratka antologija uvreda u hrvatskoj politici. Nekako sam se nadao da će čitatelji predložiti još koju, (čak sam i postavio anketu), ali nema veze. Mislim da bi ipak "jalnuški diletanti" s pravom trebali ponijeti naslov najjače uvrede. Naravno da je uvreda u politici bilo jako, jako puno. Međutim, meni su zanimljive one koje su "ušle u narod" (ući u narod=metonimija), koje se koriste u novinarstvu, u satiri i svakodnevnom govoru. Feral Tribune i spisateljska ekipa to tjednika su naravno majstori u prepoznavanju jezičnih inovacija hrvatske politike i majstori u korištenju tog jezika. Tako da je čitanje Ferala inspirativno s pozicije razmišljanja o jeziku.
Upravo odatle negdje kreće i priča o perifrazi.
Novinari vole perifrazu. U naslovima i podnaslovima posebno.
Ali samo su neke perifraze toliko popularne tj. toliko poznate i prihvaćene da se mogu koristiti samostalno. Npr. "balkanski krvnik" uglavnom, barem u hrvatskom jeziku, upućuje samo na jednu osobu. (Eto, ovdje nisam niti napisao njezino ime, ali svi znaju o kome se radi). Jednako tako, mnoge zemlje imaju nekoga koga zovu "otac nacije". Ali tu već treba postojati kontekst. U članku o Turskoj, pojam se odnosi na Ataturka, u članku o Americi na Georgea Washingtona, u članku o Hrvatskoj - na Franju Tuđmana. I tu stvari već postaju zanimljivije. Franjo Tuđman kao Otac Nacije koristi se ipak u sasvim određenom političkom kontekstu, čak stranačkom. Inače, može imati i blago ironičan prizvuk jer je toliko patetična perifraza koja sugerira devetnaestostoljetni spoznajni horizont. A kada onda Jakov Sedlar Tuđmana nazove (perifrazom) "Hrvatski George Washington", može mu samo dodatno naštetiti i otvoriti za viceve.
Isto tako, mnoge nacije, osim što imaju svoje dame i očeve, imaju i svoje kolijevke. I to je također vrlo zgodno. Sada aktualno Kosovo je "kolijevka srpstva", dok se za "kolijevku hrvatstva" natječu Hercegovina, Lika, Dalmacija, pa i Međimurje. Kolijevke zapadne civilazacije su Grčka ili Perzija. Tu nailazimo na problem jer, se simbolički uglavnom ne mičemo od kolijevke. Gdje je npr. škola civilizacije, ili radno mjesto civilizacije? (Usput, Joyce je u Uliksu Irsku nazvao "siva, upala pička svijeta".)
Eh, sad, o čemu se tu zapravo radi? Dobra perifraza je i stvar brandinga. Stvar brenda. Ukoliko proizvod postane toliko pooznat da mu je perifraza dovoljna za prepoznavanje, e onda je posao napravljen kako treba. "Lijepa naša" ili "Mala zemlja za veliki odmor", (ili "mala zemlja za velika sranja") su uspješni primjeri, ali ipak još uvijek lokalni. Kada postaneš "Azijski tigar" ili "Azijski div" onda si na konju. Iako i kao "Nova Europa" ne moraš proći loše. Bolje nego kao "Druga Europa" ili "Balkansko bure baruta".

Priča o Velikom B.

Veliki B. se probudio nakon četiri sata. Oddžogirao je svoju polusatnu rutu i istuširao se toplim mlazom. Sišao je s druge etaže i pogledao prema gradu.
Postojao je niz osjećaja, niz kemijskih reakcija iz hipotalamusa Velikoga B.
Ponos, odlučnost, inat, usmjerenost, uzbuđenje, prkos i brzi tok misli, tok slika prijašnjega dana, tok nekih riječi i naglasaka, tok adrenalina, tok pravednosti. Postojale su i vizije u glavi Velikoga B.
Veliki B. bio je velik. I njegov je stan bio velik. U njega je mogao stati i namjernik koji se nije imao gdje okupati pa ga je Veliki B. pozvao sebi. A on, Veliki B. trebao je možda biti odgovoran za nesretnog Namjernika, ali kako si je mogao dopustiti da se za nešto osjeća krivim? Kako, kada sada uživa u radu svoga hipotalamusa bez greške. Kako, kada sada dok gleda grad osjeća ponos, odlučnost, inat... uzbuđenje... Kako, kada je tako velik.
A Gospođa Rogulj nije htjela iseliti iz svog stana. To je bio njezin stan i voljela je gledati ljude kako ulaze u kino. U tom je stanu posljednji put vodila ljubav sa svojim suprugom. Prije rata. Prije nego su počele noćne more, prije bolinice, prije pucnja u devet sati ujutro, one srijede. Ona je voljela gledati kako u proljeće prodaju narcise.
Velikom B. se prispavalo kada se sjetio mirisa narcisa. Vratio se u kupatilo, počelo je svitati. Iz ormarića je uzeo dvije plave tablete i pogledao se. Pridignuo je dlanom podočnjake i gledao se neko vrijeme. Pustio je niz slika i glasova. Čuo je kako viču u glavi. Pomislio je kako su možda u pravu u jednom: "Gradonačelniče, naspavajte se."

Zmago Jelinčić i bogatstvo hrvatskoga jezika

Na ovome blogu može se naći i post Vrlo kratka antologija uvreda u hrvatskoj politici, nešto kao jedan od uvodnih postova u temu bloga. Tema tog posta bila je bogatstvo hrvatskoga jezika, a jučer se u emisiji Nedjeljom u dva to i potvrdilo. Čak i naši susjedi Slovenci prate i cijene svo bogatstvo hrvatske političke frazeologije i to je pokazao Zmago Jelinčić odmah na početku emisije.
O tome se danas u svim medijima naveliko piše.
Stoga je drugi jezik, koji inače objavljuje priče, otvorio anketu za svoje malobrojne čitatelje, u kojoj mogu predložiti uvredu koju smatraju najboljom i najsočnijom u hrvatskoj politici.
Ukoliko se sjetite još koje, slobodno komentirajte i uvrstit će je u anketu.

Velebitska degenija ili priča o nedostupnom korisniku

Pokupila ga je negdje na Trešnjevki, u onome labirintu organskih uličica. Bio je prijatelj njezinom Vedranu, iz osnovne škole, još iz Karlovca. Došao je ovdje na studij, ali je odustao i sada radi kao serviser za preprodavače jeftinih kompjutera.
Već kad ga je ugledala zakolutala je očima. Sportska planinarska odjeća i gojzerice, osmijeh od uha do uha.
- Booook!, rekao je u pjesmici. Nije bila raspoložena za dobro raspoloženog suputnika. Ali, dobro, Vedran ju je zamolio i neka se nosi. Do Zadra će sada brzo, autocestom, samo neka spava, samo neka spava, nek je jučer tulumario i nek sad zahrče pored nje.
Izlazak iz grada tekao je relativno OK, ali već na mostu preko Save upitao je:
- A idemo starom cestom?
Sranje.
- Ne, idemo autoputom.
Kimnuo je i zašutio. No nešto je bilo jače.
- Znaš, kad gariš oko stopedeset, onda ti troši. Puno više nego da ideš devedeset po staroj.
- Ali ovako ćemo brže.
- Da, brže. Ali ti dođe na isto., rekao je to kao da se podrazumijeva, kao da bi sa sada trebala složiti i reći: "O, da, pa imaš pravo!" Kako dođe na isto? Kako to misli?
- Mislim, s parama, rekao je "kako to misli". - U biti i jeftinije.
Jeftinije, sad će početi kukati. Ali ga je preduhitrila.
- Ma glej, tako sam odlučila, idemo autoputom.
- Dobro, dobro, nemoj se odmah.
- Ma ništa se ja ne odmah! Nego idemo autoputom.
I bila je u pravu za kukanje. Do Bosiljeva se jadao o šefu i kakav je i za koje on to pare sam mora njemu raditi, kako ga ne cijene, a ništa ne razumiju. No ona je mislila na Vedrana. Pokušala ga je nazvati, ali mu je mobitel bio isključen. Nije paničarila, ali kreten se mogao bar javiti.
Negdje na Dalmatini pokušala je ponovo. Vedran se i dalje nije javljao. Bio je u Zadru na nekakvom terenu za most. Tu su se u Zadru i trebali naći.
A ovaj do nje nije prestajao. Pričao je sada o faksu i o tome kako su ga svi krivo shvaćali, kako su profesori korumpirani (!?), ali sve se svodilo na to da bi se zapravo uvijek napušio i zaspao i zakasnio na ispit. Pa je pokušala opustiti priču.
- U biti ti bi se napušio i zaspao na ispit.
Muk.
- A ne. Ne kužiš, on je trebao imati četvrti rok. Kako to misliš? Ti misliš kao i moji starci da se meni nije dalo...
- Okej, okej, ionako je to bilo prije deset godina, jelda?
- Ma dobro, ali pričam ti. Trebali su mi dati da to završim...
I takva sranja. Vedran je bio nedostupan. Valjda je u Zadru?
Ali što je isključio mobitel? Nije htjela razmišljati na taj način, ali... sjetila se ipak - Vedrana je bila iz Zadra. Sigurno će ga zvati. Jebem ti te bivše koje nanjuše svoje neprežaljene. Ne, nije trebala misliti na taj način. Jebemti! Vedran i Vedrana, kad su bili zajedno zvučalo je to kao neka slikovnica za bebe.
I kretenu je i dalje isključen mobitel.
Bila je nekakva bura ili nešto i preusmjeravali su promet na staru cestu. Tako da je ovaj do nje došao na svoje. Sada je davio o Velebitu i planinarenju. O tome kako voli tišinu u glavi. "A inače tamo vlada strašna buka", mislila je ona. Negdje nakon Gospića Kreten Vedran se i dalje nije javljao.
- Hej, a ko je ovaj pored Sanadera?, upitao je suputnik kada je vidio jedan predizborni plakat. Tema branja runolista i velebitske degenije već se bila pomalo iscrpila.
- Kalmeta. Božidar Kalmeta.
- A on je isto u hadezeu?
Skupo ćeš mi platiti Vedrane, ovu vožnju s ovim de-genijem.
- Pa naravno, vidiš, to su njihovi predizborni plakati.
- A, kužim.
A zatim.
- A on je u vladi?
- Da, on je ministar.
- A, ministar. A čega?
- Turizma. I prometa i veza mislim.
- A, veza. Treba imati veze, rekao je. - A on je okej za turizam?
- Pa ne znam. Korumpiran je. Kao i oni tvoji profesori., htjela se našaliti.
No, nije išlo.
- A kako to znaš?
Vedrane, kretenu, idiote!
- Samo malo, rekla je.
Pokušala ga je opet nazvati. Nije se javljao. Nadala se da je ovaj zaboravio svoje pitanje.
Ali nije išlo.
- A kako znaš da je korumpiran.
- Ne znam, čitam novine, gledam televiziju...
- Ali, kako možeš biti sigurna? Možda ga bezveze optužuješ? Možda televizija laže?
Vedrane, ubit ću te, i tebe i tu Vedranu! Ako sada s njom negdje sjediš u starom gradu i isključio si mobitel, Vedrane, popit ću ti krvi na slamčicu!
- Ne mogu biti sigurna, čitam, i na Internetu, na pollitika.com npr, pa onda slažem priču, o HDZ-u, o vladi.
- Ali ne možeš znati, ne možeš biti sigurna...
Vedrane, jaja ću ti iščupati.
- Da. Ne mogu. Mislim zapravo da si ti u pravu.
- Pa vidiš, možeš uvijek sagledati i s druge strane. Šta misliš kako se on osjeća...
- Aha., rekla je poraženo.
Odvojka za autocestu nije bilo nigdje i ovaj je u svom slavodobitnom oduševljenju samim sobom malo zašutio. A onda su počeli nicati nekakvi motelčići i restorani i sada je najednom odlučio postati džentlmen nakon što je pokazao svoje i dokazao dami.
- Ajmo stati na kavu!, veselo je predložio.
- Ne, ajmo ne stati. Žurimo, znaš.
- Hajdemo, evo, tu za dva kilometra je neki restorančić. Malo sam gladan. Kupit ću nam krafne!
- Ne, ne bi kraf...
- Koje voliš, s džemom ili čokoladom?
- Ne bi krafne.
- Ma moraš. Moramo stati. Ajde, baš nam je super!
Ponovo je uzela mobitel i probala nazvati Vedrana. Nije se javljao i dalje.
- Evo, tu stani!
- Ma rekla sam da...
- Hajde, hajde!
I ona naglo prikoči tako da je Passat iza njih živčano zatrubio. Skrene relativno spretno i zaustavi se.
- Odi kupi si krafne.
- Ne, i tebi ću. Ja častim!
- Neću ja krafne.
- Moraš!, i iskoči iz auta.
"Korisnik trenutno nije dostupan" čula je već tisućiti put toga dana. Debil se zaboravio. Pogledala je prema Velebitu i shvatila u kakvoj su pripizdini. Nemoćno je držala mobitel u ruci i nastojala kontrolirati lavinu slika Vedrana i stravično mršave a tako zgodne Vedrane u nekom bircu u starom gradu. Nije se više mogla suzdržavati. Zaplakala je.
Izašla je iz auta i izbacila planinarski ranac.
- Odi ti malo tražiti tišinu u glavi., promrmljala je.
Ušla je u auto, napravila U-turn nestala.
Vrata restorančića su se otvorila i jedna glava s iscerenim osmjehom izašla je na parking. Došao je do svoje bačene torbe i vikao nekom nevidljivom svugdje oko sebe:
- Heeeej, oćeš s džemom ili vanilijom?

pictures by: http://www.morguefile.com/

Vrlo kratka antologija uvreda u hrvatskoj politici

- Ajde budalo, sidi!
rekao je jučer na konstituirajućoj sjednici Hrvatskoga sabora Luka Bebić, novopečeni predsjednik parlamenta jednome zastupniku SDP-a.
Što me potaknulo da se sjetim najboljih uvreda u hrvatskoj politici. Ne da je Sabor "sveta krava", prije je, kako je to čini mi se Arlović rekao, "kokošinjac", već zato što su neke od tih uvreda toliko legendarne i ušle u narod i u govor i postale prave fraze i uzrečice. Uostalom, parlamenti i jesu mjesta verbalne razmjene, ovakve ili onakve, a u mnogima se događaju i pravi fajtevi. Nasreću, ili nažalost, nismo prisustvovali kečerskim mečevima naših zastupnika, osim svojedobnog Rojsovog šamaranja Damira Kajina.
- Gospođo zastupnice, nije vas Bog stvorio za mudraca, nego za madraca, misao je (misao???) nekadašnjeg laprđana zastupnika Ante Kovačevića. Uvreda oko koje je javnost s pravom najviše reagirala.
U prošlome je sazivu Sabora bilo nekoliko uvreda od kojih su nekako najistaknutije ostale one ženskih zastupnica. Legendarne Zrinke Babić Petričević s vrlo osobnom uvredom prema Milanki Opačić, kao i opće gluposti o "heteroseksualnom univerzumu".
Poruge tipa "komunjare" ili "hadezenjare" ipak nisu toliko dio političkog govora, već više kolokvijalnog, pogotovo onoga koji se nađe na forumima, ali su vezane uz politiku.
Ipak, apsolutni car uvreda, poruga i vrijeđanja je pokojni predsjednik Franjo Tuđman. I to je njegova velika zasluga i doprinos bogatstvu hrvatskoga jezika.
Evo antologijskih poruga i uvreda bez kojih bi hrvatska političčka stilistika, to doista mislim, bila mnogo siromašnija. One govore, ako ništa drugo, i o tome kako politički govor može biti i kreativan:
- A oni koji se prodaju i ne samo da se prodaju, već se i nude ... za Judine škude...
- ...mutikaše, smutljivci i... jednostavno - prodane duše.
- ...jalnuški diletanti...
- ...žuti, crveni i zeleni vragovi...
- ...stoka sitnog zuba... (featuring Zmago Jelinčić, 20. january 2008. - Sunday Two)

Trenutno se ne mogu sjetiti više, ali i ovo me razveselilo.

p.s. (21.01.2008.) Na kraju je ispalo da rečenicu s početka posta nije izrekao Luka Bebić, ali on će ipak ostati u tagovima i tragovima ovoga bloga